Turski most: Nikola

Darda, listopad 1566.

„Sultan Sulejman je umro! Sultan Sulejman je umroooo! Sultan…mrtaaaaaav!“ 

Nikola je izašao ispred konaka i vidio kako vojnici izlaze iz utvrde, a stanovnici trče i prilaze jedni drugima, a onda se opet uznemireno raspršuju kao životinje pred podrhtavanje tla. Jusuf je izletio kroz vrata i svojom veličinom gotovo srušio Nikolu. „Oprostite Jusufe“, rekao je sklanjajući se. Jusuf ga je okrznuo pogledom i Nikolu je iznenadio očaj koji je izbijao iz njegovih inače veselih očiju. Da, smrt jednog tako velikog vladara morala je biti tragedija za njegov narod i znao je da ga je Jusuf volio kao i svi Turci. Oprostio mu je čak i ubojstvo princa Mustafe koje mu je nekoć jako zamjerio. Sjetio se kako je Jusuf razgovarao s njegovim ocem tiho, da ih nitko ne čuje.

Koje carstvo, koja zadaća i koji grijeh može opravdati krv sina na očevim rukama?”

…a otac je rekao “Nikad ne znamo što nam život može donijeti.” i obojica bi odmahivali glavom. Sad vidi kako Jusuf od očaja ne osjeća ni teret svoga tijela pa umjesto da se kreće s noge na nogu kao inače, sada trči i neutješan plače s ostalima, u nevjerici dižući ruke prema nebu.

Otac je izašao iz konaka i stao pored Nikole te mu rekao: „Vidiš sine, ovako se oplakuje veliki vladar. Ovako je nekada i moj otac oplakivao junake našeg naroda.“ Nikola je vratio pogled na Turke koji su zapomagali te osjeti tugu i nemir. Nije mogao, a da se ne upita što će budućnost sada donijeti. Sultan Sulejman bio je i njegov vladar ili, bolje rečeno, i on je bio podanik Osmanskog carstva. Što će za njega, kršćanina, značiti smrt njegovog vladara, kojega on kao Turci ne može nazvati i svojim ocem.

Hoće li mu biti bolje? Gore? Hoće li sada Hrvati i Srbi dobiti snagu da istjeraju tuđina sa svoje zemlje?

Priželjkuje li on, Nikola, da se to dogodi? Želi li on, Nikola, da njegovi prijatelji, stanovnici ove palanke i ovoga grada, koji je i njihov dom, moraju otići? Želi li on, Nikola, da Jusuf, koji mu je drugi otac, pogine pod kopitima hajdučkih konja i da se konak zapali? A opet, može li on, Nikola, do kraja šepati kroz svoj život pognute glave kao i njegov otac? Otac se pomirio s tim da vrijedi manje. U Nikoli se sve protiv toga bunilo.

Jusuf je doteturao do oca i rekao: „Pavle…“ Otac mu je prišao, a Jusuf je pao na njegove ruke dok mu se tijelo treslo od jecaja. I Nikola im pozavidi na prijateljstvu.

***

Otkad zna za sebe, Nikola je živio u Osijeku.

Otkad zna za sebe, živio je u Osijeku kao kršćanin. Kao pripadnik jednog naroda koji je izgubio svoju državu. Kao pripadnik jedne obitelji koja održava vjeru svojih otaca. Ta ga pripadnost nije činila mirnim. Ne, ta pripadnost i u takvim okolnostima, u njemu je stvorila borbu i nemir koji ga je poražavao i sprječavao mu da spozna bit svoga bića. Odrastao je trčeći po ulicama osječke palanke igrajući se s kršćanskom i muslimanskom djecom.

Odrastao je uz zvukove mujezina koji poziva na molitvu, uz obrise džamija i minareta u sumrak, uz mirise pečene ovčetine i baklave za kurbanbajram, uz selamalejkum i alejkumselam, uz priče o proroku Muhamedu, uz Kurane sa pozlaćenim koricama, uz karavane prepune mirisa začina koji dolaze iz Istanbula, uz gizdave kaftane aga, uz dolaske i odlaske silne turske vojske, uz sjaj jednog velikog carstva.

Sjaj uz koji je živio, ali u kojemu on sam nije mogao zasjati.

Kao mali dječak, često je maštao o tome kako ga janjičari odvode i kako se vraća u Osijek kao veliki vezir i svi oni koji ga do tada nisu primjećivali i za koje je bio samo jedan nevjernik, sada padaju pred njim ljubeći mu ruke nakićene zlatnim pečatnjacima koje mu je poklonio sam sultan Sulejman.

Zamišljao je kako ulazi u osječku varoš, u kojoj on kao nevjernik nije mogao živjeti i kako obilazi tekije i medrese i kako učeno raspravlja s učiteljima i dervišima o islamskom učenju, o politici i historiji, a oni se dive znanju koje pokazuje.

Zamišljao je kako dolazi do oca i majke i preuzima konak i poklanja im ga da ga sami vode i kako pritom čuje ljude kako šapuću:

„To je Pavlov sin…kako ponosan mora biti Pavle kad mu je sin veliki vezir…“ 

Plovio je tako u maštarijama dok ne bi zamislio svoga oca i majku kako krše ruke dok ga janjičari odvode, a zatim bi ga obuzeli strah i sram što priziva bolnu sudbinu sebi i svojim roditeljima te bi zaspao u suzama.

A onda su jednog dana Osijekom stvarno prošli janjičari koji su prethodno u Bosni prikupljali danak u krvi. Nikola je tada bio trinaest godina, britkog uma, zdravog tijela i nekog buntovnog držanja koje nije dozvoljavalo da se utopi u gomili. Janjičar je odsjeo u konaku i, primijetivši Nikolu, pitao Jusufa tko je on.

Jusuf mu je odgovorio, a Nikolu je zahvatio dobro poznati osjećaj pomiješanog uzbuđenja i straha.

Taj dan vidio je Jusufa kako odvodi oca na stranu i nešto mu govori te kako je očevo lice problijedilo i skamenilo se. Taj isti dan, otac ga je poveo sa sobom po robu za konak. Taj isti dan, ocu je iz ruku ispao teški komad željeza ravno na Nikolinu nogu. Taj isti dan, svi su osjećaji pomiješanog straha i ushićenja nestali. Taj isti dan, Nikola je u snovima prestao biti veliki vezir.

Nikad neće ući u osječku varoš, nikad se age neće razmicati s poštovanjem kad on ulazi u džamiju. Nikad neće svoj gladni um nahraniti svjetskim znanjima. Nikad neće otkupiti konak za svoje roditelje. Nikad neće biti velik. Taj isti dan odredio je Nikolinu sudbinu šepavog nevjernika.

***

Kad nije maštao o tome da postane musliman, Nikola je maštao o tome da bude hajduk.

 „Ako sam već kršćanin, onda nije u redu da prihvaćam muku svoga naroda“, mislio je. Snove o tome da postane veliki vezir nije mogao podijeliti s ocem jer je otac bio čvrst u tome da sačuvaju svoju vjeru i znao je da nikada ne bi prihvatio njegov prelazak na islam. Prisjetio se tada očevih priča o slavnim vremenima svoga naroda, o bitkama, kraljevima, manastirima te odlučio reći ocu što je odlučio. „Oče,“ rekao je jednu večer, „odlučio sam da ću otići iz Osijeka i pridružiti se hajducima.“

U njegovim venama tekao je bunt njegovih predaka koju je njegova mladost dodatno raspirivala i tjerala da djeluje. Tjerala ga je da se konačno odredi, da zna tko je i što je, da zna koju borbu i za što vodi, da zna za što živi.

Otac ga je tada postavio pred sebe i rekao mu:

Sine, tvoja sudbina nije da očuvaš našu vjeru mačem, nego srcem. Tvoja sudbina nisu smaknute turske glave i zgarišta. Tvoja sudbina nije da pronosiš slavu svog boga na način da ubijaš one koji vjeruju u drugoga. Tvoje ruke ne smije uprljati ničija krv jer krv na rukama znači ožiljak na srcu onoga tko ima savjesti. U tebi teče krv naših predaka, ratnika koji su ginuli spašavajući svoju zemlju i kad vidim da je tako, to me ispunjava ponosom.

Ali, u vremenu u kojem živimo naš bližnji nije samo kršćanin, naš bližnji je i musliman. Bi li mogao i dalje nazvati sebe čovjekom, ako bi znao da bi Jusuf nastradao od jednog tvog juriša? Bi li mogao i dalje nazvati sebe muškarcem ako bi pod kopitima tvoga konja stradavala muslimanska djeca? Misliš li da bi ti kao pojedinac mogao spriječiti nepravdu, ukoliko bi riješio boriti se mačem? Misliš li da se ratom može osigurati mir u sebi?“

Nikola je slušao i shvaćao o čemu otac govori, ali mu to nije pomagalo da nađe svrhu svoga postojanja. Pronašao ju je tek kad je prvi put usnama dotaknuo crveni ožiljak na Marijinom licu.

rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njen život protezao se od Darde do Osijeka.

I ona je, poput likova njenog romana,  proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas živi.

Komentari