J**em ti život, ali sa šljokicama: Maženje i dileri

Bog te blagoslovi, Štefica.

Znači, samoj sebi se čudim kako sam još normalna. Ne postoji jedna jedina normalna osoba u mojem životu. I kako da ja onda budem? Kako?! Nadam se da će svi redom pokupiti ječmenac. A ako već ne ječmenac, onda barem dobiti kurije oči.

Znači… pisala sam ti već o svojim blesavim prijateljicama.

Volim ih do neba i natrag, ali to je glupo ko’ noć. Evo, ni nemam pojma odakle da krenem koliko mi je zlo od Katičinih sranja.

Milostiva napirlitana je još uvijek u pubertetu kako stvari stoje i našla si je ona frajera. Ni jedna od nas ga nije vidjela, ali smo se bome naslušale. Prema njezinim pričama hoda s hibridom Batmana i Supermana. Jedini problem je u tome da je lik stariji od nje deset godina, ima klince i ne želi da klinci znaju za njegovu novu curu. Zato se naša draga Katica vucara okolo po šumama i poljima i ostalim svinjarijama kao prasica po blatu samo kako bi se dobro…jel’te…budem pristojna pa budem pisala-mazi.

Jučer oko jedanaest sati navečer zvoni moj mobitel.

Taman sam uspjela nekako ignorirati Blaževo divljačko hrkanje, kad ovo govno tehnološko počne vibrirati na noćnom ormariću i svijetliti kao rave party devedesetih. Pogledam na ekran, kad ono Katičina mutava faca svijetli s ekrana. Prekinem poziv, izvučem se iz kreveta i odem u kupaonicu i nazovem ju.

„Kog’ vraga trebaš sad?”

„Štefa, pomogni kako znaš!”

Zvuči kao da je ganja krdo nojeva.

„Što se desilo?!”

„Daj, molim te, idi do mene doma i uzmi moju osobnu. Torbica je na vešmašini.”

„Jedanaest sat po noći je, Kata. Zbilja me žicaš da sad idem po tvoji osobnu?! Što, ne možeš kupiti cigarete jer ti ne vjeruju da si metuzalem?”

Čujem, počela je cviljeti s druge strane linije. E, bilježnice moja, a ta baba kad cvili ko’ one proklete pseće igračke.

„Donesi mi osobnu, mooooolim te. Na policiji sam.”

Čim je spomenula policiju, moji hormoni su se probudili i prasnem ja u smijeh.

(Barem se nadam da su hormoni)

Gle, otrovala sam si muža i nisam baš u milosti. Mali spava, ali nemam pojma kad se može probuditi,trudna sam i postoji šansa da i mene zadrže na promatranju u policiji. Ali, prijateljice su prijateljice. Što se može?

„Daj samo da velim Blažu.”

„NEEEE!”

J**em ti život, ali sa šljokicama: Maženje i dileriOk, kužim ovo NEEEE. Moj Blaž je gori od ijedne selske trač babe. Hajde, obećam joj da ću biti tiho i da dolazim za najkasnije dvadeset minuta, a ona meni obeća desni bubreg ako mi ikad zatreba.

Naravno, budim Blaža i objašnjavam mu da moram po Katicu na policiju. On prdne, okrene se na drugu stranu i veli mi da mu donesem lopatu. Ok, nije da mu nisam rekla. Tko mu je kriv što sanja dok mu nešto govorim.

Odlazim do Katice, uzimam osobnu na prokletoj vešmašini, pokupim Katicu na policiji i vozim ju doma. I sad postaje veselo. Dakle… draga moja, bilježnice, ona je kobila nad kobilama. Našla se sa svojim Batmano-Supermanom, a lik je (premda ima novaca ko’ govana) škrt ko’ lopov. I pazi ti gdje su se oni išli..maziti. U polje. Pored proklete autoceste. I ni manje ni više, na mjesto gdje se inače skupljaju lokalni klinci narkići.

I veli meni Katica, „I tako ti se mi počnemo „maziti”, kad ono, od jednom oko nas ko’ prokleti disco. Rotirke, urlikanje, kaos, stara moja. Od jednom se iza Rodrigovog dupeta otvaraju stražnja vrata i proviri duga cijev. Ja sam počela vrištati! Mislim si, ili će ga sad naguziti ili idemo na strijeljanje.”

Ja umirem od smijeha, počne i ona.

Da skratim… Batmano-Superman Rodrigo vozi crni novi terenac. Doslovce izgleda kao mafija. I neka brižna duša je dojavila policiji da će danas tamo biti nekakva primo-predaja droge. Ako je i trebala biti, ovi zečevi su poremetili plan, ali bome i dilerima spasili glave. Ma kako bilo, Rodrigovo golo dupe i Katičine gole cice odveli su u postaju. I tko će usred noći ići spašavati Katicu nakon što se „mazila” u polju i igrala napaljenog dilera? Štefica, evo tko.

Vratila sam se doma i nisam mogla zaspati još dobrih par sati.

Znaš ono, smijeh, bijes, hormoni i to. U međuvremenu se mali probudio i obavijestio me da je zasrao cijeli krevet jer je sanjao da kaki na plaži. Nakon što sam počistila dva sranja, ovo Katičino i od svog malog seronje,, sunce mamino, napokon sam zaspala. Ali evo, mislim da je bilo vrijedno da i ovo zapišem iako mi nije diglo tlak. Ovo mora ostati u analima. 

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari