Nekih ljudi ostanemo željni

Nekih ljudi ostanemo željni.

Život ih odvede daleko, ukrade ili među nama stvori nepremostive zidine. Nisu više tu. I mi živimo kao da nikad nisu ni bili.

Skrojimo svoj život bez njih. Popunimo nekako prazninu koju su ostavili za sobom i koračamo naprijed. Ne osvrćemo se. Ne tražimo ih. Vrijeme čini svoje. Zapetljamo se u konce života, planova, obaveza. I živimo. Ali kad bolje oslušnemo, osjetimo njihove tragove još u duši. Osjetimo želju. Još je živa. Na izdisaju, ali još govori. Traži ih. Doziva.

Prepoznaje lik u sličnim ljudima na ulici.

Okreće se za njima. Trzne se na pjesmu, miris peciva od čokolade i hiljadu i jednu sitnicu. I tad želja oživi. Jaka. Prejaka. Prazninom koja je ostala poslije njih, prolomi se krik. Bolan. Još su tu. Znamo, još su tu. Zapetljani u nitima duše. Još smo ih željni. I ostat ćemo. Nismo ih se nagledali. Toliko toga im nismo rekli. Toliko toga nismo podijelili.

A prošlo je. Prošli smo. Nema ih. Nema nas. Tek želja svjedoči u nama da su postojali. Ona želja koja će vječno ostati. Da ih traži. Da ih želi. Stišamo je. Zatrpamo, jer nam ometa korake ka naprijed. Usporava ih. Tjera da zastajemo da se osvrćemo. Ali ubiti je ne možemo. Ni mi. Ni vrijeme.

Nekih ljudi ostanemo željni. I da smo vječnost proveli s njima, opet bi ih ostali željni.

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari