Justicija

Bijaše to posljednjeg dana toplog nam Travnja. Promatrah ga kako besciljno primiče kroz bezbojnu prašinu meku. Promatrah ga kako ruku uguranih u džepove pogledom miluje mlade vitice vinove loze. Vitice od kristala. Vitice sočne poput života koji on tada ostavio je na poljanama tuđim.

Stigavši na cilj, on okrene se i pogleda svijet posljednji puta.

Tad svijet iščezne i ostavi ga samog pred licem njezinim. Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.

Zlatna glava pucne jezikom, onjuši slad duha njegova, te prozbori. „Čovječe, imena mi poznata, koja je pokora tvoja?“

Dante uspravi leđa i na tren poželi pomilovati zmiju satkanu od zlata, no ustukne. „Smrt je moja pokora.“

„Smrt pokora nije. Smrt je dar koji posjeduje svaki stvor. Sebično je prisvajaš. Sebično kako si prisvajao i sve za života.“

Zmija satkana od srebra podigne glavu tek za centimetar i zadovoljno procijeni, „Sebično.“

„Ta, nisam sebičan!“ Dante stade u obranu svoju. „Cijeloga života sve što radih, uradih za sreću tuđu.“

Zmijske glave isprepletu se od gnjeva i grča, te u isti glas vrisnu, „Za sreću tuđu?! Licemjer! Lažac! Licemjer!“

Dante ustukne, a nebo poprimi boju svježe krvi. Svijet oko njih ovije vjetar koji raznese zmijsko siktanje na sve strane Međusvijeta. Glatkoća zrcala napukne, pretvori se u fragmente koji stadoše prikazivati rascjepkane slike njegova života.

„Kao dijete nahranio si gladno dijete. Zašto?“ Zmija satkana od srebra jezikom pucne posred njegova prsnog koša i iskesi zube prepune otrova.

„Nisam mogao podnijeti glad, dok sam ja živio u obilju.“

„Bijaše ti smetnja. Tebi! Smetnja!“ one siknu jednoglasno, „A kada vrijeme uzvraćanja stiglo je, ti sebično prigrlio si uzvrat.“

Dante zagleda se u tijelo djeteta, tijelo svoje, hranitelja, kako krvavoga nosa s poda promatra obranu. Obranu koju dobio je od djeteta nahranjenog.

„Ženu spasio si od silovatelja prokletog.“ Zrcalo Justicije otkrije još jednu sliku dok nebo poprimi boju pepela.

Danteovo lice se zarumeni, ramena potonu, zmijske se glave uzdignu.
„Ta, krivnju svoju ne poričeš? Ne poričeš ulogu spasitelja, zbog taštine koja pokazala se u ljepoti njenoj. Bi li spasio njenu čednost da tijelo joj bješe izgleda drugog?“

„Naravno!“ Dante zagrmi, a istina u riječi toj nije se poreći mogla.

„No bi li iskoristio tijelo njeno da bješe izgleda drugog? Bi li ti rodila dijete da lijepa ti ne bješe i ranjiva?“

Odgovora nije bilo, iako odgovor nametne se sam od sebe. Zmije zadovoljno raspletu svoja tijela i dozvole zrcalu da se ponovno razlomi.

Posljednja refleksija pokaže tijelo muškarca, vojnika. Tijelo ukopano u pijeske tuđe, znojno i odlučno.

„A, čovječe imena nam poznata, za koga si izginuo na bojištu tuđem?“

„Za zemlju svoju. Za živote i sreću. Za budućnost svijeta.“

„Čijeg svijeta?“ Zlatna zmija nakrivi glavu.

„Čiju zemlju?“ Srebrna zmija ovije se oko noge njegove.

„Ta, izginuo si za tuđe ideale. Tuđe. Nesvjestan. Izginuo si u zemlji jada tuđega. Bezglavo, nepromišljeno, zaboravljeno.“

Sve oko njih od jednom utihne zastrašujućim mirom, a Dante shvati upravo ono što bilo je potrebno. Davanje, sve davanje koje je izvršio, nikada uistinu nije bilo za druge. Činio je sve za prolaz kroz dveri Raja. Zmije se tada nakloniše, razdvoje put ka zrcalu, a Dante posljednji puta ugleda refleksiju tužnog lica svoga. Raj se ne zaslužuje, on buja negdje posred srca. Nesebičan, čista obraza.

Stegnuvši šake ugurane u džepove hlača, Dane pomisli o kristalnim viticama vinove loze, tim šećernim nitima, i pogne glavu. Justicija, jedina koja suditi nam može, iskaže mu poniznost i propusti ga da zakorači kroz devet krugova pakla.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari