Skuliraj se šta će tebi psiholog?

Bilo je to prije koju godinu, završavala sam srednju školu, polagala vozački ispit, pripremala se za maturu. Gro stvari odjednom. Dodaj još k tome tinejdžerske godine, nesigurnost, manjak samopouzdanja, poneka trauma iz prošlosti i brdo neodlučnosti. Recept za psihijatriju.

Nisam završila na psihijatriji, ali kod psihologa jesam. Jedva. Samo zato jer sam ja to htjela.

Da se pitalo druge – ne bih otišla jer sam samo dramatizirala, ništa mi nije bilo, to je bio samo stres i pucanje hormona, a bila sam i premlada da idem psihologu. Tak’ su barem rekli. Ispostavilo se da imam anksiozno-depresivni poremećaj, što zapravo nije poanta priče pošto je to daleko iza mene i ne planiram praviti patnicu iz sebe. Poanta je ljudski stav prema psihičkim poremećajima.

Živimo u 21.stoljeću, da ponovim, u D-V-A-D-E-S-E-T I P-R-V-O-M, a ljudima su psihičke bolesti i odlazak psihologu još uvijek tabu tema. Sjećam se da se neki nisu ni usudili izreći da odlazim psihologu, pogotovo ne preda mnom. Kao da će netko umrijet ako to kažu na glas. Okej, statistički gledano, netko negdje u svijetu i hoće umrijet, ali sigurno ne zato jer sam ja odlazila psihologu. Statistički gledano, možda će netko i počiniti samoubojstvo u tom trenutku – jer mu nije bilo ništa i nije mu trebao psiholog. Ja nisam bila suicidalna, nemojte me sad krivo shvatiti, previše volim život. Meni je samo trebao razgovor s trećom stranom koja će na neke stvari gledati neutralno i objektivno, ali svejedno, problem je očito postojao. I drago mi je što sam slušala sebe i otišla psihologu, prije nego što bi možda bilo prekasno.

Sad zamisli da netko jest suicidalan i ti mu kažeš nek’ se skulira i da mu zapravo ništa nije, samo zato jer ti ne shvaćaš psihičke bolesti i poremećaje dovoljno ozbiljno. Kao da to ne može ubiti čovjeka. Može ubiti baš poput raka ili tumora. Zašto čovjeku s rakom ne kažeš da se skulira i da mu ne treba doktor jer vjerojatno samo dramatizira? Premlad si ti da bi imao rak. Proći će samo od sebe, ništa ti ne brini. Ako ne prije, proći će dok umreš.

Osjećam se krivo jer sam se zapravo nasmijala na ovo, ali da…

To nije baš najbolja stvar koju možeš reći čovjeku koji boluje od raka. Zašto bi onda bilo u redu reći isto depresivnom čovjeku? Kao da se jednog dana probudio i odlučio biti depresivan. Nije. Nije ni čovjek s rakom samo jednog dana odlučio da će on sad imati rak pa što bude, bit će.

Obje situacije su ozbiljne te iziskuju određenu pomoć, tretman i dovoljno veliku dozu potpore, samo što je još uvijek prihvatljivije imati rak nego biti depresivan iako živimo u 21.stoljeću, D-V-A-D-E-S-E-T I P-R-V-O-M. Depresija, anksioznost i ne daj Bože ozbiljnije psihičke bolesti su još uvijek šok i nevjerica te sinonim za privlačenje pozornosti i dramatiziranje. Ljudi će rađe trpiti i potiskivati probleme umjesto da se izlože javnoj sramoti zvanoj odlazak psihologu, ne daj Bože psihijatru.

Skuliraj se, šta će tebi psiholog?

Joj, da, pa živimo u svijetu u kojem je najvažnije što će reći susjeda Marica ili tko već. Ako susjeda Marica kaže da si ti čudak, mora da jesi. Nema do suda susjede Marice. Nema veze što će te ta ista susjeda Marica vjerojatno i pospremiti na psihijatriju sa svojim sudovima i onda će te još osuđivati jer si psihički poremećen. I tako u krug dok ne odlučiš susjedu Maricu poslati u p***u materinu i nastaviti sa svojim životom. Opet ćeš biti čudak, ali barem više nećeš biti psihički poremećeni čudak jer ćeš shvatiti da sud susjede Marice uopće nije bitan i da život uopće nije toliko kompliciran.

Tko j*be susjedu Maricu, vratimo se mi na temu.

Psihičke bolesti su jednako ozbiljne kao i fizičke bolesti, shvatite više. Ponekad su čak i uzrok fizičkih bolesti. Ma što ponekad, u velikoj većini slučajeva ako se ne varam.

S time da vaše „Skuliraj se, šta će tebi psiholog?“ ne pomaže, uopće. Nimalo. Ni trunku. Prestanite se ponašati kao da smo još uvijek u srednjem vijeku i pomozite ljudima umjesto da ih osuđujete. Još važnije, pomozite sebi ako osjećate da postoji problem jer sigurno neće proći samo od sebe.

Nije sramota tražiti pomoć, hrabro je.

Rođena u malom mjestašcu pokraj Čakovca, obična je djevojka velikih snova i specifičnog pogleda na svijet. Iako joj je primarni posao organizacija i promocija zabavnih događaja, ljubav prema pisanju prevladavala je cijelog njezinog života. Ovo je njezin pogled na svijet te vaše putovanje kroz njezine misli i iskustva koja su je oblikovala kao osobu.

Komentari