Turski most: Nikola - drugi dio

***

Bilo je to tek dan nakon što je sultan Sulejman prešao most uz zvuke topovskih udara.

Pred konakom se pojavila jedna djevojka s kapuljačom duboko navučenom na glavu i pokrivenim licem. Nikola je vezivao konja za ogradu pored konaka i primijetio kako djevojka prilazi ocu i otvara pred njim dlan, a otac je žurno uvodi u kuću. Pitao se tko je ta djevojka. Učinilo mu se da je čuo kako traži konak i posao i odjednom ga to ispuni nekim čudnim uzbuđenjem.

Nikola se mogao oženiti, ali nije htio. Nije htio imati dijete ni voljeti ženu. Nije htio vezati ničiju sudbinu uz svoju šepavu nogu.

Nije htio da njegova djeca trče ulicama mahale i čeznutljivo gledaju u varoš. Nosio je svoju vjeru srcem kako je otac od njega očekivao i puštao da život pored njega prolazi. Bar je bilo tako dok ju nije ugledao. A tada je htio sve.

Sjedila je u njihovoj maloj sobici, pogurena nad zdjelom juhe, a njena se kosa rasipala i obasjavala mu lice. U tu kosu zapleli su se svi njegovi prošli strahovi, svi očaji, sve nedoumice i nemiri i odjednom je osjetio kako okupani suncem njenih vlasi, blijede i nestaju. Prošlo je par dana, a ona je i dalje živjela s njima u konaku i spavala u maloj sobici pored njihove. Nikola je svaku noć zamišljao kako diše, kako joj trepavice drhte od snova na zaklopljenim očima, a kosa stvara svileni pokrivač preko grube slamarice. Želio je osjetiti tu svilu njenog lika na svojoj koži. Želio je upiti u sebe tugu koju je pokušavala sakriti, obujmiti rukama njeno krhko tijelo i biti. Jednostavno, biti.

Otac se trudio zaštiti ju.

Nikola je primijetio da ju skriva od pogleda putnika i karavana, ali je slutio da mu to neće uspjeti. Njena ljepota bila je zasljepljujuća. Peti dan nakon što je došla, jedan je aga prolazio pored konaka upravo kad je Marija unosila pitku vodu i zastao. Ona je brzo ušla u kuću, a Pavle je stao pred agu i rekao: „Aga selamalejkum!“ „Alejkumselam!“ odvratio je aga. „Kojim dobrom aga? Možemo li pomoći? Ako vam treba konak, ima jedan u turskoj mahali, a ima i u varoši.“ „Da, trebat će mi konak, ali zanima me i tko je gospa koja je upravo prošla s krčagom u rukama?“ „Ah, mislite na moju snahu.“ Nikoli je na ove očeve riječi srce ubrzano zakucalo, a agino je zanimanje splasnulo. Pogledao je Nikolu i uočivši da šepa, začuđeno podigao obrve i rekao: „Uputite me prema konaku u varoši.“

***

Tu je večer otac sjeo za stol s Nikolom i majkom i pozvao Mariju.

 „Dijete“, rekao je teškim uzdahom. „Danas se jedan aga raspitivao za tebe. Dogodilo se ono čega sam se pribojavao, a to je da ću te teško zaštiti jer je tvoja ljepota ta koja ne dozvoljava da prođeš neopažena. Danas sam rekao da si moja snaha. Ali, što ću reći sutra?“ „Recite i sutra da sam vaša snaha!“ odgovori mu Marija. Nikola je izgubio dah. „Učinit ću sve što od mene zatražite! Molim vas!“ zavapila je. „Čak i da zaista budeš moja snaha“, nastavio je otac još težim glasom, „tvoja će ljepota uvijek izazivati radoznalost. Ja sam samo kršćanin u ovoj mahali. Nemoćan da se suprotstavim, nemoćan da te zaštitim.“ Marija je naglo ustala i u njenoj je ruci bljesnuo nož. Nož koji je ona prislonila na svoje lice. Nož čijim je rezom mijenjala svoju sudbinu bludnice. Ubice. Nož koji joj je donio oslobođenje od strahova i koji ju je kaznio za ono što je učinila. Na njenom bijelom licu bezglasno je plakala jedna razjapljena rana kad se Marija okrenula prema Nikoli i rekla: „Nadam se da ćeš me i dalje htjeti.“

***

Nakon toga, Nikola je sjedio u kuhinji konaka drhteći.

Otac je s Marijom otišao u njenu sobicu. Nikola je kroz odškrinuta vrata gledao Mariju kako plače i oca kako je tješi. Vidio je kako je Marija ustala i ocu u ruke stavila kesu koju je odvezala sa struka, nešto mu govoreći. Otac je slušao, a onda joj je prišao i spustio svoju tešku ruku na njenu kosu. Marija je odjednom bila mirna. Kad su došli u njihov novi dom u Dardi, on šepajući, a ona sa znakom svoje duševne patnje urezanim na licu, izgledali su kao anđeli čija krila se iza njih vuku slomljena. Tu noć, udahnuo je mošus njenog tijela i pokrio se njenom kosom s namjerom da se nikad ne probudi.

***

Sultan Sulejman…sultan Sulejman!“ odzvanjalo je Dardom dok je kroz nju prolazila tužna povorka na čelu koje je bio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović.

Sultanovo tijelo bilo je prekriveno crnim pokrovom s carskom tugrom i zračilo je veličanstvenošću i u smrti.

Do prije mjesec dana, prolazio je kroz ovu palanku preko mosta kojeg je sagradio u još jedan veliki boj za svoje carstvo. A sada se preko tog istog mosta vraća i na usne koje su mu do prije mjesec dana klicale, utiskuje žalobne uzdahe. Pavle, Nikola, Milica i Jusuf stajali su i ispraćali povorku kad je Nikola primijetio da nema Marije. Otišao je u konak po nju i vidio je kako sjedi i drhti. „Marija, moramo van ispratiti sultana Sulejmana“, rekao je. Drhteći i dalje, ustala je i krenula van pridržavajući se za Nikolu. Povorka je prošla, a Marija je izgubivši svijest, skliznula s Nikolinih ruku. Sedam mjeseci nakon toga, rodilo im se prvo dijete.

Nazvali su je Zora.

rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njen život protezao se od Darde do Osijeka.

I ona je, poput likova njenog romana,  proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas živi.

Komentari