Budi nečija Marija

Znate Mariju, mislim da svi znaju Mariju.
Možda se i ne zove Marija, no nju je najlakše prepoznati.

Svi imamo tu jednu Mariju.

Mariju koja je ona jedna draga duša, koja te grli jer joj je baš stalo. Marija koja je tiha i nježna kao prva pahulja u prosincu, pa joj se veseliš kao malo dijete kada ti dolazi u susret. Znaš da nosi neku lijepu vijest i riječ i osmijeh.

Mariju koja se smije, iako joj je život deset puta teži nego tvoj.

Odsluša sve tvoje probleme do kraja, iako su možda glupost nasuprot njenim.

Svi znamo jednu Mariju, još u duši djevojčica koja ne zna i ne želi prihvatiti da nisu svi ljudi dobri i topli.
Zato ju uvijek pogode ružne riječi i pogledi onih koji je i nisu vrijedni.
No Marija im oprosti i pruzi novu šansu, jer ona u ljudima samo dobro vidi.

Odavno ona nije dijete.

Odavno ona ima dovoljno godina da bi trebala razlikovati dobre i loše ljude, no svejedno ona to ne želi.
Svi mi znamo jednu Mariju… baš nju prvu zovemo kada nam netko treba. Netko tko nas neće odbiti i praviti se da nije tu. Pa joj ispričamo svoj dan i s njom se puno smijemo. Ona nam kaže sve dobro u nama, pa joj povjerujemo, jer ona ne zna lagati. A mi nekom jednostavno moramo vjerovati.

Svi mi imamo jednu Mariju u svom životu.

Dijete sa sjajem u očima, koje se raduje sitnicama i životu.
Zavidimo joj ponekad jer njen smijeh sam priča o njenoj sreći.

Ona je uvijek dobro, čak i kada ništa oko nje nije dobro.

Poput ruže u moru opalog jesenjeg lišća…

Ona sva sjaji. Ona je tako lijepa, a da nema pojma i sramežljivo krije svoje lice. Njoj si ti lijepa i sve djevojke koje znate. Ona ti to i često kaže, jer ona voli davati lijepe komplimente.

Svi mi imamo jednu Mariju.

Prva asocijacija na sunce, svetost, dobrotu.

Njene riječi su glazba, proljeće, smijeh.

Zato kao da i nije sa naše planete, takve ljude je Bog poslao samo da nam pokaže kakvi možemo biti, i kakvi bi trebali biti da bi živjeli raj.

Svi mi znamo jednu Mariju, koja ne mora imati sve da bi bila zadovoljna. Koja ne zna mrziti, no zato je prvak svijeta u opraštanju. Nju je najlakše prepoznati, jer kada ona uđe u prostoriju, nekako baš tada osjetiš da je sve u redu, iako do tog trenutka nije bilo ništa.

Mariju se nikada ne pušta iz života, jer puštanjem takve osobe, gubiš previše.
Kao da si izgubio dio sebe koji te držao snažnim.
Zato se one čuvaju, kao blago koje je teško ikada više naći.
Kao skupocjeni nakit.

Svi mi trebamo jednu Mariju u životu da bi se više smijali i živjeli sretnije.
Da bi naučili cijeniti dobre stvari u životu. Svi moramo imati Mariju i biti nečija Marija.

Budi nečija Marija.

Mlada djevojka iz Posušja, puna snova, vječno s olovkom u ruci.

‘Rekli su ” piši, samo piši” i ja ih slušam’

Komentari