Ukloni pojam: Još jednom me poharao D-moll Još jednom me poharao D-moll

Još jednom su ruke ostale prazne, da nemaju koga da grle. Još jednom srce napuklo, i kao izlizana gramofonska ploča, ponovo jecaj neki se para i odliježe zidovima. Ponovo dlanovi prazni da nemaju oko koga da se sviju. I opet tišina se skuplja po uglovima kao prljavština.

Jer znam, morala sam tako da odlučim, morala sam da po ko zna koji put gladijatorski sebi srce izvadim. I pitaju me Neki Ljudi kako je moguće da ne tražim zagrljaj, i kako je moguće da nemam snage da volim a pogledaj me… Cijelih 65kg snage iz mene grca. Nije meni potrebna ni snaga, ni vrijeme ni volja. Meni sam ja potrebna. Meni je potrebno vrijeme da zacijelim. Kao prerano pokošena trava.

Vidiš, prvo sam bila jako mala, i uplašena. Onda sam strah ujela za dupe.

I završila sam ostavljena. Pokušali su da mi ubiju volju, da me uplaše, i da mi teror podvaljuju. I vjerovala sam da je tako bolje za mene. Kad su me ostavili na ulicu, gladnu i bosu, i tada sam morala sa strahovima da se borim u sopstvenoj areni duše. Ne znam ko je pobijedio. Na poprištu izgubljenih snaga znam da sam uvijek ležala ja rastrgnuta. I uvijek je bilo tako – odreći se srca zarad dobra drugih, jer su oni uvijek nekako povlačili te konce u poslenjem činu Mog Životnog Cirkusa. Puste me da vjerujem da imam kontrolu i cap… povuku konce i prekinu nit. Uljudno te poklone ljudima i bace te ponovo da se nadomak slobode boriš. Da isplivaš. Da ne potoneš iako nemaš više ni vazduha, ni snage, ni krvi. Iako samo želiš da ležiš i ćutiš. I da dišeš.

Ne treba meni rame za plakanje, imam savršeno dobru pink deku da to.

Pokrije me po glavi, umota me u svoj dlan i ćutimo. Ne treba mi ni zagrljaj za utjehu, ni prisustvo, ni disanje za vrat. Meni ja trebam, da jednom cijela osvanem, a ne ovako ostavljena i popucala sa svih strana. Tuga prođe. Ona se istopi kao karamela u vrućem mlijekom. Nije to problem. I suze presuše uvijek. Ionako ih nemam. Žal negdje nestane, izgubi se u kaskanju za mnom. Sve mogu da podnesem i prebolim, ali taj osjećaj Praznine u Stomaku me proganja svaki put, i on je taj koji nikako da prođe. Ne mogu da ga napunim slamom, ni da zalijem betonom. Ne mogu ni ucrvalu zemlju da stavim, pa makar nešto da me izgriza iznutra. Zalud. Tek kad to mjesto popunim biću cijela. A tu je krater ostao.

Posle silnih gubitaka, i posle detonacija srca, taj krater do drugog svijeta je nepregledan.

I eto, nije da ja ne znam da volim, ili ne znam da budem mezimica. Znam i te kako. Ali u danima kad je potrebno da se raspadnem, ja samo znam da zarijem zube u već ispucale usne, i da udahnem. Znam savršeno da odmahnem glavom i kažem da sam u redu.

Dođavola, kako sam u redu?! Kako ti misliš da mogu da budem u redu kad mi je srce minirano i kad me ovaj prazan tunel u grudima proganja? Kako da budem u redu kad sam opet ono svoje od srca odlomila i ostavila tamo u nekoj nikaddođiji? Nemam više ni srce za slomiti. Nemam ni dlan za ispraziniti. Sve sam ispraznila. Istočila sam sebe iz vena i nemam više šta da dam. Mogu samo da živim, kao krpena lutka bačena sa strane ulice, pored đubrišta. Samo toliko, dok opet ne smognem snage da se tražim. Dovraga i s tim.

Znam, noć je teška. Jutro će svanuti i biće neki novi tren i novi početak i možda novi obris mene.

Znam, lakos e nslazim po danu. Noći su te kojima zalutam često. Noći su te koje me nagrizaju i kad se daju predstave mojih Ličnih Stradanja. Od bijesa se smijem, i za inat pojedem cijelu kutiju Rafaelo kuglica samo zato jer hoću udaviti bol u slatkom ukusu. Samo zato jer u stomaku i dalje stoji krater veličine mene. Ne znam više na koji način da se sastavim.

Treba mi vrijeme za mene. Da se propisno sahranim u tišini i da se iz pepela sopstvene giljotine rodim.

Jebi ga, još jednom sam ostala sama. Još jednom sebe minirala.

Izvor: Deseto nebo

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari