Što ti znači isprika koja kasno dođe?

Nekada, prođe nam cijeli život u čekanju onih riječi, od nekoć bliskih nam i bitnih ljudi.

Dopustimo da nam život proleti pred očima, živimo tako iz dana u dan, skrivamo se iza nekih novih lekcija koje dolaze, čvrsto držeći u rukama one stare.

Dani nam posive često, obaviju nas onom starom melankolijom i prazninom. I svaki put kad posegneš duboko u sebe, ondje pronalaziš razbijene komadiće duše, koji itekako mogu posjeći neke nove prolaznike kroz tvoj svijet. Čak, prilikom skupljanja istih, toliko jako ti se zarinu u dlanove, da sve oko sebe zacrveniš vlastitom krvlju.

Jer, što je tebi još jedan stisak tih starih lekcija? Što tebi može još jedan lom na duši, neka nova krv? Ništa, pomisliš.. Ionako nisi dobila znak za otpust, za odlazak.

Ionako na srcu i dalje stoji taj košmar i čekanje priznanja da si značila, da si bila ona koja je ostavila trag kakav si oduvijek željela. I kada kosa posijedi, pomisliš, jedino što će ostati kao friška rana na srcu, bit’ će nedostatak te dvije riječi.

I svjesna si, još kako, da te dvije riječi ionako ne mogu uzeti sve one suze i lomove duše, odmahnuti rukama i izbrisati dvadeset i nešto godina patnje i boli. Ne mogu poharati iznova taj svijet u nadi da će ga srušiti do temelja a od tebe učiniti sretnu osobu. No, opet, željno ih priželjkuješ. Jer tad, ti ćeš se opet moći poistovjetiti sa sobom kakva si bila, i s tim ljudima koji su bili toliko loši, koliko za sebe toliko i za tebe. Misliš, tad oni će biti jednaki, bliži tebi.

Zato što je ljudski toliko griješiti, ljudski je i naučiti da nam je sve to bilo potrebno kako bismo rasli dalje.

Ali, shvaćaš li da je isto tako i ljudski od tih istih osoba, da se znaju ispričati na vrijeme? Ovako, nosit će tvoju dušu kao najveći teret u životu, uz krivnju i grižnju koju su si sami proizveli. Jednako tako i ti ćeš dugo nositi tu bol.

Također, ako i dođe taj dan, da čuješ te dvije riječi “oprosti, mala” misliš li da će zaista biti dovoljno? Hoće li to pokriti sve ove godine tame i tuge u tvome biću? Hoće li biti dovoljno da smiri srce i razum, ego? Hoćeš li misliti da si i tad zaslužila puno više i puno bolje? Hoćeš, neće biti dovoljno samo to oprosti,mala. Ne, jer je previše štete učinjeno.

I ne, nije stvar u tome da nisi ti otpustila i oprostila. Stvar je u onom već izrečenom i učinjenome.

Ne može ono nikada više zaživjeti kao nešto dobro, što se nije ni desilo niti kožu spalilo. Uvijek će ostati neki podsjetnik na to, kao i bol koja će se periodično vraćati u život.

Shvati, ti si ta koja treba oprostiti i otpustiti. Samim time baciti sve te zarobljene emocije u zaborav.

Riječi su tek puste riječi, otpuštanje mora doći tako što će duša osjetiti da je došao kraj jedne ere, shvatiti da mora dalje napredovati i stvoriti neku novu, bolju verziju sebe.

I ne, nikada nećeš zaboraviti, jer tko bi bila tad?

Zašto bi se sramila onih iskustava za koje su krivi drugi ljudi, jer nisu znali na vrijeme izustiti ono jedno “oprosti, mala”..

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari