Grad

Stiže još jedan Božić, a vizura moga grada ogrnula se u dvije boje. Metaforičke, bezbojne, paradoksalne. Na ulicama, dvije su duše stale kako bi dočekale blagdane. Dvije duše različite, stale su i promatrale svoje svjetove.

Jedna duša gledala je visoko, više od oblaka i zvijezda.

Gledala je visine i znala je laži. Druga je duša gledala u tlo, tamo gdje visina nema, a oni potrganih krila pužu polomljeni. I bile su monokromne, a jedini sjaj bio je onaj svijeta koji ih okružuje.

Istinite ne-boje u prividnom omotu od kristala. A društvena polikromija je nestala. Ja sad stojim ovdje, na nekoj izvrnutoj ravnini svijeta. Promatram, upijam, osuđuje te dvije duše.

Krikovi one prizemne, obojene u bijelo, grebu svaku nit srca.

Ta bol zakukuljena u propalo vrijeme podsjeća me na vlastitu krhkost. Plač duše koja moli za koru kruha dokazuje mi da tuga sjaji jače i od kristala pored kojih sada prosi.

Ona crna, koja je viša i od visine same, ta duša postala je istanjena linija. Plošna, prozirna i lažno okrunjena.

Nemilosna  u svojoj crnini.

Savila sam ruku i leđa pod licem prosjaka i upitala gdje je nestala milost. Odgovor je bio surov. Umješan u kori kruha. Savila sam se i pod nogama bogatog gospodara, pa upitala isto. Odgovora nije bilo. Iznad oblaka zvuk ne prolazi.

Stiže Božić na ulicama moga grada i sve sjaji bez istinskog sjaja. Sve ionako ostaje utkano u kori kruha.

Komentari