Neshvaćena
Napomena: Ovo je Horor story, nije namijenjeno za mlađe od 18 godina

Napokon je stigao i taj dan. Osjećala je da je vrijeme na svome vrhuncu, pogodno za savršenstvo koje je u njoj brujalo cijeloga života. Gledala ga je, onako zamišljenog i odsutnog, kako sjedi pored nje na staroj, rupicama prošaranoj drvenoj stolici bez naslona. Iako je bio sve što je trebala, njezina potpora, desna ruka, sreća i nesreća, nikada je nije upotpunio.

Ana se okrene prema razapetom lanenom platnu koje su zajedno napeli preko poda u podrumu. Podruma koji je već godinama koristila kao svoj atelijer. Zurila je tren u kistove razbacane ispod bojom umrljanog stola, tren u masivnu platnenu podlogu, a tren u njega. Poznavao ju je tako dugo. A i ona njega. Još kada su se kao djeca zajedno igrali u voćnjaku iza staroga mlina, još je tada znao za njezinu jedinu i prvu strast. Zašto onda ni dan danas nije prihvaćao? Zašto je nije mogao shvatiti? A zašto ona nije htjela shvatit njega?

„Sjećaš li se?“ upitala ga je i dalje zureći u platno. „Sjećaš li se kada si tek saznao?“

On nije odgovarao. Razumljivo. Nije podržavao, pa zašto bi onda trebao diskutirati. Ali dobro je znala kako da se sjeća jednako dobro kao i ona sama.

Jesenja magla tog se dana nije namjeravala povući. No, Ana je, iako joj je bilo tek devet godina, obožavala miris magle. Ako se takvo nešto uopće moglo njušiti i obožavati. Osjećala se moćno u ovim tmurnim, sivim danima kada bi ostatak svijet postajao tek nešto usporeniji i depresivniji.

Sjedila je ispod prozora i nožem oštrila umalo potrošene drvene bojice. Mama će me ubiti ako je ponovno zamolim da mi kupi nove. Pomislila je Ana i podigla pogled baš u trenu kada se vrabac svom silinom zabio u prozor. Nije ni trepnula, već samo načinila grimasu gađenja i nastavila oštriti svijetlo modru bojicu koju je najčešće upotrebljavala. Nije trepnula jer bi se ptice često zalijetale u njezin prozor. Otac joj je rekao da je tako zbog šume koja se reflektirala u staklu. Ali kako se šuma mogla reflektirati kada je magla bila dovoljno gusta da je sakrije?

Blesave ptice. Pomisli i osjeti resku, peckavu bol u području jagodice palca. Malena lokvica krvi brzo se stvarala na mjestu gdje je nož zasjekao kožu. Buljila je u to maleno, toplo, crveno more i shvatila kako joj bol oslobađa nešto što do tada još nikada nije spoznala. Jedna vrsta nove boli. Slatke boli i kratkog olakšanja. Jedna malena kapljica klizne s Aninog prsta i padne povrh bijelog papira. Cvjetna struktura, malena i žarka, bila je najljepša slika koji je Ana ikada nacrtala. Iako tako mlada, zala je da od tog dana nadalje, drvene bojice više nikada neće biti dovoljne.

„Možeš šutjeti, možeš prigovarati. Meni je svejedno.“ Ana prošeta preko razapetog platna i zaustavi se u samome centru. „Svi smo mi potrošna roba. Način na koji upotrijebimo svoj život u konačnici je samo naša odluka.“

I dalje je šutke zurio u prazno. Nije se nervirala. U posljednje je vrijeme često šutio. Možda jer su nakon određenog vremena izgubili zajedničke teme. Sada je to bilo manje bitno.

Ana duboko udahne i na tren sklopi oči. „Ne trebam tvoje dopuštenje.“

Dok je sporo skidala komad po komad odjeće, i osjećala kako se hladan zrak ovija oko njenog tijela, prvi prigušen uzdah i omamljeni jauk dopru iz krajnje desnog kuta. Budila se. Ona koja je trebala poslužiti kao druga boja u stvaranju remek djela. Ana, sada potpuno gola, okrene se i zagleda u svoju bespomoćnu pratilju. Bila je mlada i na tome joj je Ana pomalo zavidjela. Djelovala je krhko, bespomoćno, dok je tako naga, vezana i ošamućena ležala na hladnome betonu. Njezina svijetla koža gotovo je sjajila u mraku. Moja osobna Snjeguljica. Za razliku od te savršene, mlade puti, Anina koža bila je izbrazdana gomilama ožiljaka. Dubokih, plitkih, pravilnih, nepravilnih, onih starih i nešto novijih. Ana osjeti ljubomoru koja ubrzo splasne sjetivši se koliko je estetika u trenutcima poput ovog irelevantna.

„Umjetnost je katkad ružna i trnovita, draga moja. Ali finalni produkt je uvijek toliko lijep u oku onoga koji je stvara.“

Osjećala je vrijeme koje se bliži. Uskoro će stići, a to isto vrijeme koje se kovitlalo oko njih, sada se sporo cijedilo.

Nazvala ih je prije točno pet minuta i znala je da ima najmanje toliko prije no što sruše vrata i strovale se niz drvene stepenice podruma upirući svoje teško naoružanje u njezino ožiljcima pokriveno tijelo. Ana uzdahne i stane ispred krhkog blijedog tijela djevojčice koja se sve jače, ali bezuspješno otimala. Kada ju je podizala sa tla, vidjela je onaj predivan strah koji je u obliku stotine zvijezda bljeskao u tim mladim očima. Njezina Snjeguljica nije mogla imati više od jedanaest godina. Ni tada, kada je spustila njezino maleno tijelo posred platna, on nije prozborio ni riječi.

Dok je pričvršćivala metalnu kuku oko žice kojom su Snjeguljičine noge bile čvrsto vezane, na trenutak se zagledala u debelu brazdu ožiljka na svojoj ruci i osjeti navalu sjećanja. Podsjetila ju je na dan kada je umalo umjetnost zauvijek bila otrgnuta iz njezinog života.

Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkako je upisala akademiju likovnih umjetnosti i napokon preselila iz svog idiličnog doma u onaj studentski. Osjećala se tako zrelo, samostalno, slobodno. Njezina umjetnost će napokon poprimiti onaj viši oblik kojem je težila od malena. I premda je godinama vješto uvjeravala svijet oko sebe da su njezine slike načinjene tehnikom vinorela, ovdje, gdje su se kretale stručne oči, ona tu istu iluziju nije mogla više prodavati pod istinu. Ali kako je mogla natjerati svijet da je shvati? Kako da shvate savršenu simboliku tehnike crtanja vlastitom krvlju? Bila je to tehnika kojom je unosila cijelu sebe u umjetnost, a ujedno je i tako vješto morala sakrivati. Smatrali bi je izopačenom, ludom, suicidnom, nakaradnom. Baš je iz tog razloga uvijek rezala na mjestima koja bi se i ljeti mogla sakriti ispod odjeće.

Tih nekoliko mjeseci otkako je upisala akademiju likovnih umjetnosti, Ana je napokon skupila hrabrosti kako bi nekome rekla istinu, kako bi pokazala istinu onoga što je smatrala savršenim. Jer, kad-tad, ovdje će stručne oči vidjeti istinu.

I bila je skromna. Plaha. U to vrijeme mladosti i gluposti.

Prve oči koje su vidjele istinu bile su one njezine cimerice. No, one su bile slijepe. Nisu shvaćale ljepotu. Bile su ljubomorne. I to je bio razlog, ta ljubomora, zbog koje je njezina cimerica alarmirala one „starije i pametnije“. Premda je rekla kako se brine i želi pomoći, Ana je uvidjela tu iskonsku ljubomoru. I tada je bilo pitanje vremena kada će doći da sa njom pričaju i pokušaju pomoći jednoj mladoj, izgubljenoj duši koja je sklona samoozljeđivanju. To ju je činilo bijesnom. Zašto ovaj svijet uvijek „pomaže“ onima koji su kroz sebe spoznali nešto više?

Bilo je to prvi puta da se Ana osjećala stjeranom u kut. Prvi puta da je osjetila jačinu vremena koje joj možda izmiče. Tada je odlučila- ako izmiče, ako joj to bude oduzeto, mora načiniti posljednju sliku. Mora načiniti remek djelo. Tog je dana, dok je čekala one stručne i starije, koji bi svakog trena trebali zakucati na vrata i ponuditi joj pomoć, odlučila da je vrijeme skrivanja završeno.

Sada je zurila u debelu  brazdu ožiljka koja se protezala preko lijevog zapešća i iskreno se nasmijala. Snjeguljica se koprcala sve snažnije dok ju je sporo podizala koristeći se užetom i koloturom pričvršćenim na plafon iznad razapetog platna. Tada je umalo izgubila život. Ali ne zbog samoozljeđivanja u svrhu umjetnosti, već zbog mjesta na kojem su je hospitalizirali dok se prividno nije oporavila i uvjerila ih da je izliječena.

Vezala je uže o drvenu gredu smještenu pored stepenica i promatrala Snjeguljicu koja ju je neodoljivo podsjećala na uhvaćenu ribu.

   „Draga moja, nema razloga za strah. Vjeruj mi. Ionako smo svi mi janjad koju uzgajaju za klanje.“

U tome je trenutku po prvi puta osjetila njegov pogled i to je ispuni snagom.

Još tri minute. Vrijeme je protjecalo brže no što je trebalo. No, Ana nije brinula. Nježno, poput svakog umjetnika koji voli svoj kist, Ana podigne nož i zaustavi se ispred svoje Snjeguljice.

„Bijela kao snijeg, kose crne kao ugljen i usne rumene poput crvene ruže.“

Ana šapne, ruke upletene u djevojčinu tamnu kosu i potegne posred njezinog tankog vrata najsnažnije što je mogla. Crvena, vrela krv stala se slijevati dok se Snjeguljica mahnito trzala. Još je trenutak pridržavala njezinu glavu koja je visjela u ravnini Aninog trbuha, a tada se odmaknula i zanjihala tijelo. Divila se  linijama koje su se stvarale posred bijelog razapetog platna na tlu. Savršena umjetnost, načinjena savršenim instrumentom.

Opčinjena trenutkom čuste ljepote, nije primijetila kada su razvalili vrata i spustili se naoružani i agresivni. Ni on nije primijetio. Primijetivši kretnju i glasne uzvike, Ana klekne uz rub platna, naga i uprljana njezinom krvlju. Klekne kako bi na svoje remek djelo stavila potpis i izusti zureći u njegove sada bijesne oči.

„Bijes. Savršena emocija. Da, ja sam ona. Prognana i prokleta. Ne zadiri u moje srce, maleni čovječe, jer njegova su vrata hrđom skovana.„

I dok se tijelo Snjeguljice sporo prestajalo trzati, tren prije nego li je stigla zarinuti oštricu i ispod svog vrata, Ana začuje prasak.

Savršena bol razlije se posred njezinog prsnog koša. Sreća, neopisiva sreća. I savršenstvo. Neopisivo savršenstvo. Dok je njezina krv ispisivala posljednji potpis na platnu remek djela kojeg nitko neće shvatiti, Ana padne na tlo. Posljednje što je vidjela bile su noge onih razjarenih pravednika, ali ono što je gledala bile su njegove oči. Oči onoga koji ju nije shvaćao, a bio je uz nju cijeloga života. I dalje je sjedio na staroj, rupicama prošaranoj drvenoj stolici bez naslona. Njezina jedina ljubav i njezin životni pratitelj. Njezin stari drveni lutak kojeg nikada nije iskoristila kao model za crtanje. Autohtoni.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari