O vremenu

Kad sam bila dijete, vrijeme je prolazilo vrlo sporo, barem imam takav osjećaj.

Neki dan sam razmišljala o velikom odmoru u školi i našoj bezbrižnoj igri graničara. U petnaest minuta uspjeli smo dogovoriti timove, odigrati igru i pobijediti ili izgubiti. 15 minuta. Isto tako sjećam se naše igre poslije škole, gdje je slobodno vrijeme do pada mraka, jer tad smo morali kući, prolazilo vrlo sporo, u beskrajnim šetnjama po brdima i promatranju ptica i leptira.

A onda sam počela razmišljati o sadašnjoj pauzi na poslu, koja traje pola sata i koja mi proleti za taj čas, gdje ne stignem ni pošteno pojesti, a kamoli obaviti kakav važan poziv.

Što se pobogu dogodilo s mojim pojmom vremena?

Jesam li davno bila brža, jesam li ostarjela, nije mi jasno. I sve ostale stvari u mojem životu, događaji, uspomene, kao da su se dogodili nedavno, a zapravo je prošlo mnogo godina… Jedini logičan zaključak je da se nešto dogodilo s vremenom samim. Zašto više ne primjećujem promjenu godišnjih doba, oblake na nebu i pun mjesec? Zašto ne šetam parkovima upijajući toplo jesensko sunce? Vrijeme je postalo moj neprijatelj koji se prikrao tiho i neprimjetno, noseći neminovnost starosti i smrti, a još nedavno činilo se kako ga ima, kako prolazi sporo i kako nikad neće proći.

Moja djeca još nemaju vrijeme za neprijatelja. Svjesna sam toga, ali u isto vrijeme me čudi koliko vješto barataju s njime, koliko ga još imaju, za razliku od mene.

I sve me podsjeća na prolaznost, moje bore ne licu i moja prosijeda kosa, i vječita jurnjava za poslom i uspjehom.

Nekoć to nije bilo tako, a ustvari se ništa nije promijenilo, barem ja tako mislim.

Možda meni vrijeme curi zato što mi je život prepun obaveza koje uglavnom ne stignem ispuniti. Možda zato što kreativci ionako nikad nemaju dovoljno vremena za ono što bi željeli. Možda je moj time management loš. Uglavnom, našla sam dovoljno izlika za ono što mi je još uvijek neobjašnjivo – gdje odlazi moje vrijeme, i zašto tako brzo prolazi…

A onda sam pročitala jednu teoriju koja me ustvari utješila.

Zove se „proporcionalna teorija“, a autor je iz davne 1877, Paul Janet. Ukratko ona govori o proporcionalnosti nečijeg života u odnosu na iskustvo prolaska vremena. Godina dana djetetu od 10 godina je tek desetina njegovog iskustva, ali pedesetogodišnjaku je svega jedna pedesetina. Stoga djetetu vrijeme prolazi sporije, barem se tako čini, nego odraslom čovjeku. Nadalje, teorija govori da dijete još nema dovoljno životnog iskustva i sjećanja da bi povezivalo određene događaje, dok odrasla osoba sve što joj se događa uglavnom je već preživjela i zato ima dojam da vrijeme prolazi brzo. Nema više novine u našim životima, nema nekih pretjerano novih iskustava, i zato nam se čini da vrijeme prolazi brzo. Kad god smo okruženi novim informacijama, vrijeme nam prolazi sporije jer želimo preživjeti te trenutke.

Bilo kako bilo, čini se kako moj život prolazi prebrzo.

Uvijek sam u potrazi za još vremena, a njega na žalost nemam previše. I nije laž kad mi se dan na poslu čini kao vječnost, a slobodno vrijeme proleti tako brzo. Možda je ova teorija istinita. Kad radim na svojim projektima, na svojim kreativnim radovima, u kratko vrijem uspijem napraviti mnogo. Dan na poslu čini se kao osmosatna vječnost koja nikada neće proći. Čini se kao da gubim vrijeme, a ustvari znam da tako zarađujem za život.

I zato svečano odlučujem da ću od sad vrijeme koristiti pametno.

Uživat ću kao nekad u svakoj kapljici kiše. Život mi neće prolaziti kao neka nabujala rijeka prepuna repetitivnih valova. Želim ponovno vidjeti život. Želim da ti trenuci sreće traju malo dulje, a oni ružni da prođu malo brže.

I te ulice i zgrade na putu do posla, želim upoznati svaku njihovu ciglu, svako drvo koje mi se nađe na putu. Jednog jutra oblaci će biti plavi, jednog sivi. Želim vidjeti sve njihove boje. Boje lišća, boje sunca, boje trave. Tako da jednog dana kad neminovno stigne kraj, moći ću reći da sam vidjela život, a ne samo prolaznost vremena.

Ono je ionako moj neprijatelj.

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari