Jer važno je "sada"

Voljela bih da ovaj svijet funkcioniše na malo drugačiji način. Da stvarno postoje prava pravda i jednakost, da postoji ravnoteža u surovosti i blagosti. Da ljudi mogu da shvate kad su pogriješili umjesto da im to bude jasno tek kada više nije važno. Da znaju da cijene, vole i poštuju ono što imaju i što je tu zbog njih umjesto da ga koriste i odbacuju. I poslije da žale.

To “poslije” ne pije vode. Poslije nije važno. Važno je samo ovo sada, ovo jedno jebeno sada koje se svjesno uništava jer smo previše samodopadni i previše lijeni da se potrudimo učiniti ovaj svijet nekim ljepšim mjestom za nas same.

Znate li šta nas oblikuje da budemo ovakvi kakvi jesmo?

Znate li koliko bol može da napravi praznine u svakom čovjeku ponaosob? Koliko ljubavi može da proguta i uništi tako da se ona nikada više ne vrati, da nikada više ne bude dovoljno važna da se za nju bori i rizikuje? Mnogo. Možda i previše.

Ne, nema ovdje pravde, nema iskrenosti nema zahvalnosti. Nećeš dobiti hvala kada nešto dobro učiniš niti će iko ikada reći da si ti zaslužna za nešto dobro u njihovom životu. Neće jer život tako ne funkcioniše i što to prije shvatiš više ćeš šanse imati da opstaneš.

Ako nekome daš sebe nećeš dobiti nazad ni taj dio sebe niti njegov.

Zato budi pametna. Budi sposobna i sebi dobra. Samo je to važno, da budeš sebi dobra i na ti na kraju svega što učiniš ostaneš ti.

Nisam ja nikakav life coach niti išta slično, ja sam samo jedno stvorenje koje je možda malo ranije ili pak prekasno shvatilo neke svari. Teško je tu reći da li je rano ili kasno jer zavisi od shvatanja šta je kome rano a šta kasno. Zavisi od svega zapravo. Ja vam ovdje samo pričam o sebi, ne bi li, eto, ponešto možda naučili iz mojih grešaka. Izaberite slobodno sebi koju, ima ih mnogo, ponešto za svakoga.

Moja prva i najveća greška u životu bila je što nisam nikada dovoljno vjerovala samoj sebi.

Što sam dopustila da me život nosi na riječima onih koji su uvijek govorili kako treba da radim ono šta oni kažu. A nisam trebala. I odbijam biti kriva za nešto što nisam sama odabrala za sebe. Odbijam snositi odgovornost za poraze njihovog pogleda na moj svijet, na moj život i sve što nisam uspjela a oni su mislili kako treba da jesam. Da sam stvarno to ja željela, shvatite, to bih ostvarila. Morate vjerovati sebi. Dugujete to tom biću što čeka da dođe na red među tim silnim dragim ljudima koji vas okružuju i pokušavaju vam nametnuti zapravo samo vlastite snove. Neka ih, zahvalite im se i ljubazno ih odbijte.

Slobodno recite kako imate i vlastite snove pa makar oni bili besmisleni. Imate pravo biti besmisleni i sanjati besmislene snove. Imate pravo sanjati što god želite. Život koji živite pripada samo vama i vi zapravo možete da ga živite kako vam je volja. Poenta je samo da konačni odabir bude ono što vi stvarno želite. Uvijek će se drugi nametati sa svojim pametnim savjetima koji nisu ni njima ništa dobrga u životu donijeli. Vaše je da ih vratite njima i odsanjate svoje vlastite.

Jer važno je "sada"

Druga je što sam stavila druge ispred sebe.

Okej sa tom se greškom još uvijek borim, eto priznajem kako nisam dovoljno jaka da je se odreknem i prestanem da je ponavljam. Trebala bih se promijeniti iz korijena ako ću da je prestanem praviti a ja to još uvijek ne mogu. Nisam slaba, niti to sebi prebacujem kao krivicu jednostavno sam prihvatila da trenutno nisam dovoljno jaka da prestanem griješiti što se ovoga tiče, ali znam, svjesna sam da mi je to mana. Svjesna sam da mi to neće donijeti ništa dobro u životu i da samo mogu sebe povrijediti. Jebiga, neke greške su nam kao život. Potrebne, i prisutne. Ali puštam sebe da sama odaberem trenutak kada ću i ovaj segment svog života okrenuti ka sebi.

Moja treća greška je što sam dopustila sebi da odustanem od sebe.

E to je ono nešto što sebi ne mogu i ne smijem oprostiti. Niko, ama baš niko pa ni sama ja nemam prava ne boriti se za sebe. Odustati od sebe. Kakav god život da imaš ne smiješ odustati od njega. Čak šta više, što se gorim on čini to se ti više trebaš boriti za njega. To se više trebaš boriti za sebe. Neće niko ako nećeš ti a ti moraš. Shvati, promjene se ne dešavaju same, promjenu moraš da uradiš ti. TI si taj ključni faktor i ključ svega što ti je potrebno da bi svoj život učinila srećnijim za tebe.

Okej ovo sam sad više govorila sebi nego vama ali nećete mi zamjeriti, znate koliko monolozi mogu biti dobri po čovjeka, tu on napokon čuje sebe šta priča. Mislim da sam ja tek sad došla do tog nivoa da ove stvari polako shvatam. Dobro je. I ako nije, dobro je. Jer sam shvatila, jer ću sada, napokon sebi da dam malo mene. Jer na koncu važno je samo ovo “sada”.

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari