Ono što ostaje si TI

Ti koja živiš tiho i nijemo, skini masku s lica svoga. Ti koja skrivaš i čuvaš najnježnije osmijehe za nova svitanja, shvati da život je kao najljepša vaza od stakla. Svaki put kada u nju stavljaš najljepše cvijeće, imaj na umu koliko je krhka, da ju jedan pogrešan pokret, a opet dovoljno jak, može razbiti na stotine komadića.

Zaboravi čuvanja za nove dane, zaboravi na srcu rane.

Život teče kao rijeka i nikoga na putu tom ne čeka.  Kažeš mi, ionako su te već stotinu puta razbili u komadiće da bi se ponovno sastavljala, nemaš snage? Ja ti kažem, uvijek duši dopusti da se sastavi, uvijek nađi onaj odbačeni komadić, koji će popuniti prazninu i životu tvome dati  drukčiju lekciju.

Ti koja se bojiš izreći ono što misliš, bojeći se osude drugih ljudi. Živiš li za njih, ili živiš za sebe? Živiš li da pričaju o tebi neki znani ili neznani, ili da ostaviš na svijetu  trag?

Ti koja skrivaš svoje suze, kao da nosiš sve tuge svijeta na svojim leđima. Znaj da suzama duša zacjeljuje i raste, znaj da ima tu i krivice drugih ljudi. Uzmi od njih ono najbolje, zaboravi im najgore i idi svojim putem.

Ti koja smatraš da si previše pogrešaka napravila kako bi ih ispravila. Isplači dušu na ramenu poznatome, smiri se i kreni u borbu da ispraviš one bitne odnose.

Život nikome ne ostaje dužan, svaki grijeh nas godinama stiže, ali učiniš li ispravno brišeš duše svoje dug.

Ti koja si patila, koja se i dalje pitaš što je moglo biti a nije.. Znaj da si upravo ondje gdje je duša odlučila biti. Shvati da je sve velika slagalica, dio po dio, strah po strah, zatvaraš i otvaraš nova vrata.

Nije moglo i nije trebalo drukčije.

Ondje gdje jesi sada, priznaj sebi koliko si zapravo ti, koliko si uistinu sretna jer moglo je drukčije, moglo je i puno gore.

Ti koja se ne miriš s nepravdom, koja dopuštaš duši da plače svaki dan i lomi se na komade. Upravo ti, ne odustaj! Radi takvih poput tebe i mene, život će postati bolje mjesto za življenje. Udijeli utjehu čak i kada ju ne traže, udijeli osmijeh jer, eto, dopuštaš duši da se čak i bez razloga smije.

Svaka tvoja suza je blagoslov, svako tvoje nerviranje je dokaz da si i dalje živa, da ti je i dalje stalo. Ispod te ljušture snažne osobe, kuca i dalje ono isto dječje srce, puno nade i snova.

Zašto si zaboravila biti ti?

Zašto si prestala sanjati i ljude doticati svojim riječima, svojom toplinom? Rugala si se i klela nekoć, i ljude i sebe, kako nikada nećeš postati oni, tužni klaunovi. A tko si sad?

Obriši tu šminku s lica, ne budi klaun nego se nasmiješi kao iskrena i snažna žena kakva i jesi. Sve će jednom nestati, a mi ćemo negdje u drugom vremenu ostati. Shvati već jednom da nisi marioneta, nisi rođena ni da budeš savršena, nego autentična.

Pomjeraj vlastite planine, ruši svoje granice, gradi svoje snove. Na koncu, ono što ostaje i jesi TI.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari