J**em ti život (ali sa šljokicama): Kukolomka

I opet, ne, nisam te zaboravila. Jednostavno ne pitaj. U ovih sam mjesec dana prošla kroz svi devet krugova pakla, došla natrag i shvatila da sam u zadnjem krugu ostavila kroksice pa sam se vratila po njih. Hmmm…nisam baš za metafore, ali shvatit ćeš kad objasnim što se sve izdogađalo.

Prije točno mjesec dana moja draga svekrvopija je slavila svoj rođendan.

Kunem ti se, ni njen muž nema pojma koliko joj je ustvari godina jer to krije ko’ zmija noge. I upravo zbog toga i zbog činjenice da su mi hormoni pojeli mozak, moja mutava malenkost htjela joj je pripremiti zajebanciju. Napravila sam najsavršeniju tortu na svijetu. Tri vrste čokolade, krema, trešnje…sline cure na samu pomisao. Jebi ga, onda sam ju pojela i napravila nekakvu mutavu od sastojaka koji su mi ostali. Nisam rekla mužu za iznenađenje (jer sam budala) u nadi da će se i on pošteno nasmijati. I bome se smijao. Jedno vrijeme. Onda više nije.

Dakle, krenuli mi na proslavu…

Mali vrišti jer mi ne damo da otvori bakin poklon. Ostavim malog i muža od svekrvopije da se druže s čoporom njegove familije i odlazim u trgovinu pod isprikom da mi trebaju maramice.

Kupujem najveći lampaš koji sam našla, zataknem ga navrh torte i idem natrag na proslavu. I upadam ja kao debil u dnevni boravak gdje je odsjeo cijeli čopor. U rukama mi torta i upaljeni lampaš. Smijem se toliko jako da mi suze cure po dupetu (nisam sigurna jesu li bili hormoni, dobra šala ili činjenica da mi je beba baš onda ritala po mjehuru). I jebo’ te, kao da sam ušetala u filmsku scenu. Od jednom sve oči uprte u mene, usta razjapljena i nastade muk. Jedino se svekrov smijeh mogao čuti do sljedeće županije. Trebalo mi je punih prokletih pet minuta prije nego što sam shvatila da svekrvopija ima pune oči suza.

Ha, što sam mogla?

Ostavila sam tortu na stolu, maknula lampaš i nasmijala se kao kreten kojemu je žao. I u tom je trenu sve krenulo k vragu. Živčana svekrvopija nadurila se do te mjere da je potrčala prema terasi. I kako to biva, pošto je gospođa imala cipele na petu (majke ti, ko’ krava i kozmetika), uspjela se oplesti na prokleti zrak i rasula se kako je široka i duga preko praga na terasu. Naravno, tko je kriv? Šteeeefica. A za što je Štefica kriva? Za to da si je sirota zdrobila kuk. Znam, govno sam. Al opet, nisam joj ja kriva što ne shvaća humor…crni.

I odveli mi nju na hitnu, ženi zakazana operacija drugi dan.

Čopor me po stoti puta osudio i naravno, Blaž nije pričao sa mnom jer, citiram ga, „napokon si uspjela moju mamu strpati u bolnicu”. Da, njegova mamica. Drugi dan, kako to priliči jednoj kukolomki, išla sam joj u posjetu. Pokupila sam fino čisti veš, ručnike i sve ostale gluposti koje će joj trebati u bolnici. Žena je bila u šok sobi nakon operacije, a pošto Blaž ne može gledati svoju mamicu u bolovima (heroj herojski), ja sam otišla do nje čisto da žena vidi da je netko stigao i brine za nju.

I tako, uđem ja u sobu. Ona kao od majke rođena leži na krevetu. Operirana. Nije bog zna kakav prizor moram priznati. I bome mi ju je bilo žao. Vidim, budna je. Dođem bliže, a njene oči našle moje. Dirljiv trenutak kakav nismo imale od kad smo se upoznale. Eto, moram priznati da sam se sažalila nad njom. I onda je sve otišlo u vražju mater. Skužim ja da je ona još omamljena od anestezije. Pokaže ona meni prstom da dođem bliže i vidim da mi želi nešto šapnuti. Sagnem se i gledam kako se cereka.

„Jesam vas zajebala? Znam da ste mislili da ću otegnuti papke. Ova Štefica je gerant već pripremila i crninu u koju me budu pokopali. E pa, neće! Zajebala sam ja nju! A ti! Ti joj reci da ako joj ne paše što sam živa, nek’ si uzme štrik i ode do prve vrbe.”

Odmaknula sam se, nasmijala i samo rekla da joj budem rekla.

Zadržala sam to za sebe. I zadnjih mjesec dana ju navlačila po terapijama i ostalim pizdarijama. E, stara moja, bit ću najbolja snaha na svijetu. Vjeruj mi! A sljedeći rođendan radim novu tortu. A bome i novu dekoraciju. Već sam našla savršenu crninu za sebe i predivno uže koje budem zavezala u omču i zataknula povrh torte. Pa se ti zajebavaj sa Šteficom! Bem ti svekrvopije i sve po spisku. 

Zgode i nezgode nesretne Štefice, pratite Ovdje 🙂

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari