Vrijeme je za sreću

Pokušavam sklopiti oči, ugasiti misli i upaliti mrak u glavi. Sjutra opet putujem, vrijeme je da prošetam gradom koji je odnio gotovo pet godna mog života, u kom sam sazrela do pjesnika i u kom sam upoznala velike ljubavi, u kom sam plakala do urlika, u kom sam ostavila dio sebe a u razmjenu sam dobila neprocjenjive uspomene. One s kojima umireš sa osmijehom. Pokušavam, ali ne ide.

U meni zuje misli, cijeli emotivni svemir se pokrenuo.

I dok ovo pišem, oči mi se pune suzama, a usne se razvlače u osmijeh. Suze mi prave spust niz obraze a u glavi odzvanja misao “Srećna sam”. Koliko dugo je prošlo od ekstaze radosti u mom tijelu, u duši? Koliko dugo sam bila osiromašena za sreću za koju sam znala da spava u meni a nisam je umjela probuditi? Čini mi se cijeli jedan životni vijek, cijela era postignuća koje nisam osjetila, koja su samo prošla kroz mene a da nisam ni osjetila istinsku radost.

Zaista, koliko sam si samo nedostajala.

Radim sa svom web sajtu (evo i najave izgleda), radim na integraciji ovog bloga u novi svijet, učim i rastem zajedno sa svojim tekstovima. Prošlo je šest godina od prvog posta, vrijeme je da budemo velika djeca, moj blog i ja. Dok sam bila odsutna i dok sam plovila svijetom, u meni je rasla ideja, u meni su rasle želje, gajila sam ih kao omiljeno cvijeće iako sam sigurna da bi ono uvelo, ali evo želje se primile.

Gajila sam snove, zaljubila sam se u more Kariba, u ruske bijele noći, eleganciju Finske, mudrost i starost Estonije, zaljubila sam se u čistotu Indije, u oči koje su mi stopala suzama okupala, u usne koje su mi ista ljubila, zaljubila sam se u život i u slobodu koju je V probudio u meni. Koliko je samo ljubavi opisano u ovom blogu, koliko me puta ljubav oživjela i ubila. Ovde su moji nijemi sveedoci koji recituju moje stihove. Ovde sam sve ja.

Već predugo radim na romanu koji je odraz jednog sasvim običnog života, života koji je svakodnevnica na Balkanu, sanjarim o izdanju, svjesna da će jednom doći vrijeme da ga ugledam u izlogu knjižare. Plašila sam se svojih snova, možda su bili preveliki za moje srce koje nije bilo doraslo željama. Dok mi V nije rekao isto ono što mi je glas rekao u jednom od snova “Tvoje će riječi jednom napraviti čudo”.

Pisanje je nešto što sam oduvijek voljela.

Knjige su bile moji najbolji prijatelji i još uvijek su. Nedostajale su mi moje police, i naslovi, miris stranica i šarenilo korica. Nedostajali su mi duhovi koji vire iz tih ispričanih priča, i sopstveni snovi. Snovi koje sam utkala u ove virtuelne riječi i koje sam sanjala na javi posmatrajući San Juan. U meni se rodilo novo proljeće. U meni su procvali snovi koje sam gajila. U meni je uvenuo grm čička i po prvi put u životu osjećam se oslobođeno. Osjećam se istinski sretno. Po prvi put kad pomislim na riječi plačem od sreće jer znam – vrijeme je da napravim moje čudo.

Po prvi put sam istinski voljena kao što sam maštala da budem.

Da zadržim svoja krila slobode a da srce poklonim i pripadam nekom. Po prvi put vjerujem da imati dom ne znači posjedovati list za nekretninu, i da biti bogat ne znači imati konto u banci. Jer V mi je dao dom u svom srcu. Obogatio je moj život svojom vjerom u mene. Po prvi put znam da patnja nema smisla, da nedostajanje ne ubija (iako kreira najljepše stihove), po prvi put ne vodim ratove jer osjećam u sebi da imam sve što želim, da volim sve što jesam. Osjećam da je vrijeme da ove suze sreće utkam u ono što mi najbolje ide od ruke – u riječi.

Sve je ovo dio puta koji se zove život. A ja se danas ne plašim zveri koje ću, sigurna sam, susresti i s kojima ću se boriti. Ne plašim se jer, možda po prvi put u životu, sam prihvatila sebe onakvu kakva jesam, prihvatila sam da prosto ne želim više biti samo maska za šou pred svijetom, da želim živjeti život po svojim mjerilima. I ne plašim se. Oprostila sam sebi bol i stranputice. Oprostila sam neznanje i suze u kojima sam se kupala. Oprostila sam nepažnju znajući da su sve odluke koje sam donosila bile da bih danas mogla plakati od sreće. Jer vrijeme je za sreću. Vrijeme je za ono što jesam.

Imam još toliko toga da naučim. Još toliko toga da osjetim.

Još toliko riječi će se roditi u ovoj mojoj enciklopediji ludosti, i sigurno će me krila moja povesti u neke nove visine. Ne plašim se pada. Ponekad, i pad bude najljepši let. Jer nisu svi letovi usmjereni ka nebu. Neki nas vode ka zemlji, ka osloncu, ka predahu. Ne plašim se da odrastem sa blogom, da ponudimo ovom svijetu malo više sebe, malo više poezije, malo više ljubavi.

Ne plašim se ni biti ovako srećna jer svijetu nedostaje srećnih ljudi. I možda V neće ostati zauvijek sa mnom, možda će se njegova uloga anđela čuvara završiti, ali sigurna sam da će biti najvažniji čovjek mog života. Sanjala sam njegov lik jednom, vidjela sam ga tako jasno da nikad nisam zaboravila. Sad znam i od tog saznanja su suze potekle. Jer vrijeme je za čuda. Ako samo dovoljno jako vjeruješ u njih.

Osjeti sebe u sebi. Oslušni srce, ne ućutkuj dušu, previše je sputanih srca na svijetu. Oslobodi sebe u sebi!

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari