Pojedi nešto - mršava si!

Živimo u 21.stoljeću, u modernom vremenu s tehnologijom koja napreduje iz dana u dan, u vremenu u kojem nam je potreban niti jedan dan da bi se našli na drugom kontinentu, u vremenu koje nam pruža na dlanu sve što nam je potrebno za itekako zadovoljavajući, ispunjen život. Naravno, samo u slučaju ako to istinski želimo.

And yet, kao ljudska vrsta uporno stagniramo i biramo lakše ali najčešće krive puteve. U školi, na poslu, na kavi s društvom. Preciznije, u socijalizaciji.

Pisati ću o osobnom iskustvu, za koje sam svjesna da ga ne dijelim sama.

Dijelim ga ne sa pet ili deset osoba već sa brojkom koja sigurno premašuje milijun. Da, milijun osoba koje su svakodnevno izložene problemu koji se zove „skinny shaming“. Ako ne znate o čemu govorim dat ću vam primjer. Sjedite na ručku sa dvije osobe. Obje osobe su navalile na brzu hranu, osobi A ćete reći „Daj jedi više, pogledaj se na što ličiš, kost i koža!“, osobi B koja može i ne mora imati problema sa viškom kilograma nećete reći ništa jer to nije pristojno, to je njezina privatna stvar i vi niste osoba koja treba suditi o tome hoće li netko skinuti kilograme ili neće. Ali ste zato vješt moralni kompas osobi A.

Ako razumijete o čemu pričam onda ste itekako svjesni da se radi o duplim standardima.

Zapravo, ako ćemo krenuti iz same srži problema nitko vam „nema pravo“ soliti pamet, naravno, to je vaš život i vaša odluke utječu na njegov tijek. Ali sama činjenica leži u tome da si ljudi uzimaju za pravo činiti i govoriti ono što ih se ne pita, pa nisu svjesni da je njihovo mišljenje ustvari nepotrebno. Ali sloboda govora, jel tako?

Za skinny-shaming rijetko čujete, pretpostavljam, jer se o tome ne govori.

Zašto i bi kad skinny osobe naizgled nemaju problem. One same žele biti takve i jako je ugodno zapravo da im naglasite svaki put kad ih vidite da izgledaju premršavo i da pod hitno moraju nabaciti koju kilu jer znate onu „Samo se psi igraju sa kostima“ i ostala sranja.

Čemu? Išli smo u škole, učili smo biologiju i ljudsko tijelo. Učili smo pojmove kao što su metabolizam, genetika, konstitucija ljudskog tijela. Učili smo i o različitostima i o prihvaćanju različitosti, kao što nećeš doći i upirati prstom u osobu koja je druge boje kože (ako nisi debil) tako nemoj doći na kavu i dijeliti savjete osobi čiji izgled i broj na vagi ti baš smeta da ga moraš prokomentirati.

Zašto se unaprijed pretpostavlja da je u redu komentirati tu osobu samo jer nosi manji konfekcijski broj i da se ona na to nema pravo uvrijediti „jer to je istina“ i „što sam krivo rekao?“

Pisala sam nedavno o tome kako smo mi ljudi ovce i „pojedemo“ sve što nam se servira. Pa čak i doslovno. Ali nisi glup, probiraj čovječe!

S jedne strane se nudi pregršt zelenog i zdrave prehrane, s druge strane smo bombardirani hedonizmom i čistim uživanjem u raznovrsnoj hrani, i debil bi shvatio da svaka akcija povlači reakciju, cijela industrija će pratiti tvoj put zdrave ili nezdrave prehrane, bilo putem odjeće, bilo putem životnog stila i kondicije.
Ali ono što neće jest misliti na tebe, već na tvoj konfekcijski broj.

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari