Lucia Fonseca: Promjene

Dok sjedim i ispijam jutarnju kavu (iako je već prošlo podne), prisjećam se prošle jeseni i čini mi se kao da je od tad prošla čitava vječnost. Neki sasvim drugi život kojem sam nekim čudom uspjela pobjeći. Ili možda ipak ne čudom nego tvrdoglavošću i upornošću.

Bila sam totalni nered od osobe.

Gomilica tuge, razočaranosti i povrijeđenosti, u potpunosti izgubljena i odsutna. Ruku na srce, i dan danas sam većinom odsutna. Jer živim u oblacima. Oduvijek jesam i mislim da se taj dio mene nikada ni neće promijeniti. Jednostavno volim zamišljati svijet po svojim pravilima, svijet u kojem su čuda moguća i u kojem sreća caruje.

Ali nešto sam ipak htjela mijenjati na sebi.

U cijelom tom procesu izgubljenosti dok sam pokušavala opet pronaći samu sebe, stalno sam ponavljala da samo želim biti što bolja i što smirenija verzija sebe. Htjela sam naučiti samu sebe kako ne ispasti opet iz tračnica kad me životne nedaće pogode. I kako biti bolja prema drugima, ali i prema samoj sebi.

Kad odlučiš mijenjati sebe, promjene se ne dešavaju preko noći. Proces je to kojem se kraj ne nazire i često ni ne primjećuješ neki pomak. A opet, kad se okreneš iza sebe i sjetiš se osobe koja si nekoć bila, shvatiš koliko uistinu napreduješ.  Naučila sam nekoliko stvari u tom procesu koji i dalje traje.

Kao prvo- sve ima svoj rok trajanja.

Jedan moj prijatelj mi je jednom prilikom rekao da svemu ali baš svemu kad tad dođe kraj- bilo to onoga trenutka kada zauvijek zatvorimo oči i napustimo ovaj svijet ili u trenucima kad mislimo da nam je neki trenutak nepravedno oduzet. Sve i svatko na ovom svijetu ima svoj vijek, bilo to prijateljstvo ili radost nekoga trenutka, sve će proći. I proći će s razlogom.

To bi bila druga točka mog popisa- sve ima svoj razlog.

Bilo dobro ili loše, sve što nam se desi, desilo se jer smo iz toga morali nešto naučiti. Zvuči kao totalni klišej, ali zbilja smatram da je svaka osoba i svaki događaj u našem životu, lekcija koja nas priprema za daljnji put. Iako u nekim trenucima ne vidimo smisao i ne razumijemo koju lekciju nas život ovaj put pokušava naučiti, uvijek ali uvijek postoji nešto što u tome trenutku učimo o sebi i drugima oko sebe.

Treće- život nije lijep i nije bajka. Život je težak put sa sretnim trenucima.

Neki  će se zgražati na ovo, ali dajte mi sekundu da objasnim. Većina nas živi u uvjerenju da bi život trebao biti predivan i savršen niz godina provedenih u blagostanju i sreći. Zar ne mislite da je to mrvicu nerealno? Život nije savršen, mislim da ne postoji osoba na ovoj planeti koja se svaki dan budi s osmjehom na licu bez ikakve i najmanje brige. Život  nije ravna linija događaja koji se ponavljaju iz dana u dan. Bilo bi predosadno da je tako. Život je promjenjivi ciklus. Svi doživljavamo uspone i padove, sreću i tugu. Ono što ja smatram bitnim je zadržati one sretne trenutke, pohraniti ih u ladice svoga sjećanja i izvlačiti ih van za teških dana, podsjećajući sami sebe da će i ti teški dani proći i da ćemo graditi neke nove sretne trenutke. Jer kao što rekoh, sve je prolazno- i ono dobro i ono loše.

Četvrto- ljudi odlaze.

Nekada oni prerastu nas, nekada mi njih. Ali to ne znači da ljubav koju smo nekoć osjećali za njih ili oni za nas, nije bila istinita i prava. Jedni drugima smo bili stanice u životu na kojima smo se privremeno zadržali dok ne skupimo snage za daljnji put. Stoga nikome ne treba zamjerati, jer svi imamo put koji imamo potrebu slijediti. Zadržite samo one najljepše uspomene i odbacite sve ono loše, jer loše misli truju um i srce i koče vas ka daljnjem napretku.

Lucia Fonseca: Promjene
Photo: Pinterest

I zadnje- “osmjeh na licu uljepšava ulicu”. Grafit pored kojeg često prolazim i nad kojim se uvijek zamislim.

Ne mogu mijenjati svijet, to sam davno naučila, ali mogu mijenjati sebe i samim time se i svijet oko mene mijenja. Primjećujem to na ljudima oko sebe, svojoj maloj zajednici koja čini jednu šaroliku obitelj. U tom kutku moga svemira, osmjeh je sve što je potrebno da uljepša dan meni dragim ljudima. Osmjeh je naš flaster za sve brige i boljke što nas more.

Dođem na posao svaki dan s ciljem da uljepšam dan drugima i sebi, da se zabavimo i da ne razmišljamo o problemima koje smo ostavili za sobom toga dana napuštajući svoje domove. Grlimo se puno, glupiramo se još više, smijemo se najjače. Ne možete ne osjetiti pozitivnu energiju što vlada kod nas. Mijenjamo svoj svijet iz dana u dan smijehom i tako što brinemo jedni za druge. I ne činimo time nikakve drastično vidljive promjene, ali šaljemo svijetu pozitivne vibracije i navlačimo osmjeh na lica mnogih što zađu u taj naš mali kutak svemira.

Mijenjam sebe dan po dan, korak po korak. Nije uvijek lako i ne ide baš pretjerano glatko. Ali dug je to proces koji zapravo nikada ni ne prestaje, ali u tome se i krije ljepota našega postojanja. Uvijek možemo biti bolji i ka tome i trebamo težiti. A dok mijenjamo sebe, primijetit ćemo kako se i svijet oko nas mijenja.

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari