BLOG: Svijet je tek mala školjka u srcu svemira

Budim se još uvijek nesvjesna da ne moram raditi, da sam u krevetu većem od kutije za cipele, da imam prozore i da sam sama. Potpuno drugačija slika u očima i kao da je sve bilo samo san. Toliko je prolaznost učinila svoje.

Dišem slobodna i nesputana, protežem umorna stopala i pijem svoju kafu u krevetu, onako kako volim. Slobodna da radim šta želim, a opet, negdje u meni neki glas odjekuje. Nedostajanje vjerovatno. Zatvorila sam ga u onaj zdenac u sebi da me ne proganja jer onda ne bih mogla ni korak napraviti – srušila bih se.

Ovde sam, u gradu u kom sam naučila sve i u kom sam ostavila krvave tragove.

Ovde sam, prisutna fizički, a u srcu miljama daleko. Ovde sam, a ne znam ni da li želim biti tu. Lažem. Znam. Ne želim biti ovde. Sve je ostalo isto. Izgužvana lica, sivi osmijesi, uvele zenice. Sve je isto onako obično i prosječno, sve ono od čega sam otišla je ovde ostalo. Gledam u lica ljudi koje znam, i sigurna sam da bi i mene to sačekalo. I mene bi ta prosječnost nagrizla da nisam otišla. Da nisam samo svijet pustila u srce.

Ni moje ljubavi nema više.

Raspršila se negdje u morskoj pjeni tokom dugih mjeseci kad nisam imala snage za pričati, kad mi je bilo potrebno ćutanje, razumjevanje, i mir. Raspršila se kao da je nije ni bilo. Nestala je u bajkama o princezama, i to će sigurna sam ostati. Jer i ta je ljubav polovično bila prosječna. Ludilo je bilo u mojoj krvi, želje su bile u mojoj glavi, ali ljubav ne može živjeti jednostrano. I tako, negdje je nestala. Srce je i dalje živo, kuca, pleše u grudima. Srce je živo kako nikad ranije nije bilo. Sad znam koliko sam se promijenila. Pokušavam da uhvatim neke zaostale niti od prošlog života, ali mi izmiču iz ruku. Da li ću ikad više umjeti da budem tiha voda? Da li ću ikad više umjeti da zagrizem zvijezde, a da se ne očešem od mjesec?

BLOG: Svijet je tek mala školjka u srcu svemira

U meni je sve procvalo indijskim proljećem i u meni se sunce karipsko nastanilo.

Negdje se život uskomešao i uskolao venama i sad kad imam vremena da složim misli, da pogledam oko sebe, znam da želim više. Sve manje vjerujem u ono “do kraja života” ali sve više vjerujem u ludilo i radost trenutka. Što se mene tiče, kraj života može biti i sutra. Pa zašto onda da se ne volimo sad? Zašto onda da nebudemo ludi sad? U ovom trenutku u kom pišem, srce mi prebrzo kuca i želi da nastavi svoj let. Ovdje gdje jesam želim samo napraviti kutak za mir, kad se umorim od svega da mogu doći da odmorim kožu od tetoviranja uspomena. Jer na kraju se to i broji. Ono što si bio dok si rastao.

Na kraju, jedino je i važno kako si živio.

Tamo gdje sam bila naučila sam kako ostati jak, kako ne mariti za riječi, kako opstati u oluji ljudskih spletki i kako stajati čvrsto na nogama sa vjerom u sebe. Naučila sam otvoriti srce za druge ljude, ali i biti sama sa sobom. Ukrotila sam strah, predrasude, nesigurnost. Ukrotila sam misli, i naučila da živim u trentku postojanja. Po prvi put, uprkos strahu, sam dozvolila da mi se ljudi približe, da mi srce okrznu, da im vjerujem. Odrasla sam malo. Podjetinjila još više. Probudila sam ženu u sebi, zavoljela to što jesam. Ne plašim se više. Ne plaše me rastanci i gubici. I znam koliko vrijedim.

Znam šta moj osmijeh govori pa ga zato sve češće nosim na reveru. Umjesto medalje da mi sija. I neću stati na tome. Jer toliko toga još imam da ponudim svijetu, i toliko toga da naučim od njega.

Izvor: SelmaSljuka.com

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari