J**em ti život (ali sa šljokicama): Čuče i štrukli

Draga bilježnice, moj ginekolog je idiot. A ja bome još veći.

Jesi li ikada čula da trudnicu žele izbaciti iz rodilišta i suptilno joj dati brošure za porod u kadi…doma? Ne? E pa, jebi ga, došla sam do toga. Kako je sve krenulo? Ovako…

Pošto sam u zadnjim tjednima trudnoće, kontrole obavljam svakih par dana.

Gegam se kao pokretna lubenica mediteranskog ratara i živčana sam na sve što je pokretno i nepokretno. Dobro, to nije ništa novo, ali sad je kao na steroidima. I prije tri dana sam dogovorila pregled u podnevnim satima jer je šef ginekologije imao ujutro carski. Dolazim ja u bolnicu, sva prokleto sretna jer nema gužve i sjedam u mračan hodnik. Jer zašto bi svjetlo bilo upaljeno ako nema cijele vojske nadrkanih trudnih žena? I nema veze. Sjedim ja tako kao budala, sama, igram igricu na mobitelu u nadi da će netko vidjeti moje osvijetljeno lice. Deset minuta kasnije izlazi sestra iz ordinacije i urliče na mene da zašto nisam pokucala. Ok, pregrizem govno, ne svađam se. Ona pozove doktora koji je na drugome katu i zamoli me da pričekam.

Prođe još deset minuta i čujem ja klompe kako odzvanjaju hodnikom. Uskoro se uz zvuk pojavila i silueta malog, debelog čovječuljka. E, zajebi sve ako lik ne izgleda kao pingvin iz Batmana. Dolazi on do mene i vidim nosi u rukama tanjur pokriven aluminijskom folijom. I dalje ne reagiram jer, eto, čovjek možda nosi neku hranu sestri. Kako su mi osjetila poput onih izgladnjele hijene, nanjušim nešto fino i mozak mi pošizi. Sklapam pakt sama sa sobom da ću na povratku kući stati negdje i kupiti hamburger…i pojesti bez da mali i Blaž znaju.

Ulazim ja fino u kabinu i čekam da mi otvori vrata.

Sjećam se divnih dana kad sam mogla gaćice staviti i skinuti bez da se osjećam kao čunj u bestežinskom stanju. Ulazim u ordinaciju i doktor mi veli da si legnem na mučitelja (tako sam prozvala ginekološki stol). Legnem ja, on piše nešto na kompjutor. Dosadno mi je. I tada ugledam onaj isti prokleti tanjur na stolu pored njega. I pazi sad. Doktor fino skida foliju, uzima štruklu i počne jesti. Mislim si, jebo’ te, jesam ja na ginekologiji ili kod bake Milice?! Ajde, nekako i to zanemarim. Čovjek je valjda gladan. Dug dan. Nije stigao jesti za vrijeme carskog. Ok. Ali neeeeee!

Zamoli on mene da dignem noge jer želi vidjeti otvaram li se.

Prežvačem sram i činjenicu da sam se posljednji puta depilirala kada su dinosauri hodali svijetom. Stavlja on rukavicu, poravna naočale, uzme još dva komada štrukle i nestaje mi iz vidokruga. Znam ja da je đubre dolje negdje, ali ga ne vidim od trbuha. Lovi me panika. Jebo’ te, još će mi debil zagurati to u nju i rodit ću burek. Osjećam kako opipava moju…je l’…i žvače. Mislim si, dobro, Štefica, pa jesi li pala tak nisko da ti ginekolog ispred čuče mora žvakati?! I onda je napravio kardinalnu pogrešku. Prestane me pregledavati, pogleda mi iznad trbuha i pita me, „I, Štefica, kako seksualni život?“  Tu mi se nešto u glavi preklopilo. I tako, počela Štefica vrištati na ginekologa. Ulazi sestra, spremna prebiti i mene i doktora. Silazim sa stola. Rekoh, nećeš ti meni tu mljackati ispred nje. A-a. kultura je kultura. Njih dvoje se čude zašto pizdim. Zašto?! Ako na pregledu jede štrukle, što mogu očekivati na porodu?! Ketering janjetine i odojka ispod mog dupeta?! A ne, ne.

I nije se meni baš činilo da sam napravila toliku dramu.

A bome mi se nije ni činilo da je to toliko trajalo. No, izgleda da sam se zajebala. Od jednom čujemo kucanje na vratima, sestra otvara vrata, a unutra upada Blaž s pogledom „najebat ću va se svima svih svetaca“. I kužim ga. Toliko često mora s posla da se čudim da još nije dobio otkaz. Blaž me smiri, nekako, popizdi na ginekologa i sestru zbog žvakanja i spremamo se otići. I onda meni sine da opet moram na pregled. I opet kod istog ginekologa. I trudna sam i po prirodi glupa kao top.

Da, čestitam pogodila si.

Digla sam toliku dreku da želim novog ginekologa da su me na kraju ispratili iz bolnice i čuli smo kako se križaju i mole da odem roditi negdje daleko od njih. Ali neće njima Štefica priuštiti tu sreću. A ne,ne. Ovo sada će biti inat. I kao treba imat ću trudove tri dana samo da me moraju trpjeti na stolu. On će meni jesti štrukle ispred čuče.

Tako, sad znaš da mi je ginekolog idiot. A ja idem peći štrukle. Ajde bok. Nadam se da ću pisati prije poroda.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari