Viktorija Herak: Kalcificirano društvo

– Morate na ultrazvuk, pa kod fizijatra, a onda će vjerojatno biti potrebna i fizikalna terapija.
– Prvo ultrazvuk?
– Da. To znate morate ići privatno, jer ovdje to ne radimo i odmah se naručite kod fizijatra.
– Kod fizijatra ovdje u Domu zdravlja?
– Hm… da, da… samo, hm… znate… da, tu bi trebali… ali, znate tu se čeka mislim 6-7 mjeseci.
– Moolim???

– Da, da… znate, to vam je tako… da, ne znam… da…
– Čekajte, 6 -7 mjeseci da trpim ovakvu bol i da budem na bolovanju dok čekam na red??
– A čujte, ne znam… da, to je tako…
– Kako mislite to je tako?? Užasno me boli, ultrazvuk moram obaviti privatno, pregled fizijatra isto… ne razumijem! Ne mogu biti na bolovanju godinu dana!
– Znam, razumijem…. čujte, odite odmah pa se naručite, budete vidjeli… ja ću napisati da ste u radnom odnosu, pa možda… ne znam…
– Doktorice, prvo užasno me boli, drugo ne mogu voziti, ne mogu se obući, ne mogu sama skupiti kosu, navući gače… kako mislite da izdržim pola godine?
– Ne znam…. čujte, otiđite si privatno to obaviti, ako možete… ne znam što bih vam drugo rekla.

Svaki daljnji razgovor je bespredmetan.

Ultrazvuk u privatnoj klinici je 250,00 kn.
Pregled fizijatra, također u privatnoj klinici je također 250,00 kn
Fizikalna terapija, 10 komada je 900,00 kn.

Danas je prva terapija, ali prije toga moram kod obiteljskog liječnika “da me malo vidi”.

Dolazak na gledanje nije jednostavan, ako boli, ako ne možeš sam doci, ako se s mukom obućeš i ako trebaš pomoć da obuješ čarape i cipele.

– Znate, morate mi doći da produžimo bolovanje.

– Možete molim vas to produžiti bez da dolazim, stvarno mi je to teško. Sjedim kod vas u čekaonici po 2 sata i umirem od bolova. Imate nalaz ultrazvuka i fizijatra, bila sam kod vas prije 3 dana, vidljivo je iz nalaza da moram obaviti terapiju.

– A ne, ne! Znate zbog kontrole bolovanja, morate doći. Mogu imati problema ako mi dođe kontrola. Ne, ne… morate mi doći.
– Ok, doći ću.

Bilo je jednostavnije stisnuti zube i otići u ambulantu na pogledavanje, nego se raspravljati.

– Dobar dan gospodo Herak! Kako ste?
– Dobro, hvala. Kako ste vi?
– Oooo, dobro sam! Počinju viroze, pa je malo gužva.
– Da, vidim… mislim da ću i ja uskoro k vama i zbog viroze, jer su me u čekaonici vjerojatno zapelcali.
– Joj, nemojte…samo vam još to treba!
– Da, ne treba mi…
– Nego, da vidimo nalaze… aha, jeste mi fotokopirali nalaze?
– Jesam.

– Dobro, dobro… znate, moram ih staviti u vaš karton, pa mi je bilo važno da ih donesete.
– Aha… nego recite mi doktorice, imam li pravo tražiti povrat novaca za sve ovo što moram platiti, zato što ne mogu doći na red?

– Jooj, ne… znate to je ukinuto već dugo. Ne, ne… to vam više nema. Dok je to bilo na snazi, postojala je komisija koja je kontrolirala da li stvarno morate privatno obavljati nešto ili ne, a sad toga više nema. Da, ne možete na žalost… jer znate, možda ste mogli otići negdje drugdje gdje bi prije došli na red nego ovdje kod nas… na primjer u obližnjem gradu ili negdje unutar županije… to vam je tako.
– Vi se sa mnom zezate?
– Ne….

– A što ako nemam novaca da to sve platim? Što ako nemam auto i pratnju da me voza po županiji? Što ako dobijem otkaz zato što sam neopravdano dugo na bolovanju?
– A ne znam… znate, to je tako.

Kalcifikat u ramenu je užasno bolan tehnički problem, no nije bolest koja ugrožava život. Još vise od fizičkog bola, boli letargija i nedostatak volje da mijenjamo stvari koje ne valjaju. Boli to sto prihvaćamo i prilagođavamo se.

Ja ću svakako riješiti svoj problem, no neka starica koja živi sama i bez novaca, će trpjeti bol bez mogućnosti da si pomogne. Neki djed kojem treba medicinska pomoć, neće je moći dobiti, bar ne u dogledno vrijeme.  Neki roditelji će za svoje bolesno dijete tražiti vezu, kredit, posuđivati novac od rodbine i prijatelja, krviti se na sve načine da pomognu djetetu.

To sve skupa je loše i tužno!

Ipak, najtužnije je sto se tome prilagođavamo, tražimo zaobilazne puteve ili šutimo i trpimo.

Na kraju je “ljubim da manje boli” jedini lijek koji nam preostaje i to pod uvjetom da nas ima tko poljubiti.

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂

Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Kurčevitost šteti srčanoj funkciji, zloba je štetna za jetru, a patetika…patetika je tek tihi ubojica duše.

Klementina Kleščić

Komentari