Budimo realni i zašto je bolje biti optimist?

U našoj zemlji već nekoliko godina vlada recesija. Barem tako kažu stručnjaci i govore brojke. Nikad više nezaposlenih, nikad manje plaće, nikad više ljudi na socijalnoj skrbi. Tisuće ljudi sele u inozemstvo. To je surova realnost, kažu.

S druge strane, u našoj zemlji nikad veći broj noćenja, nikad uspješnija turistička sezona, najljepši Advent u Europi, shopping centri su dupkom puni, odlasci na skijanja više nisu rezervirani samo za pojedince, a društvene mreže vrve slikama iz prestižnih restorana.

Očito je i to nečija realnost.

U našoj zemlji vlada mito, korupcija,  nepotizam. Nije se moguće zaposliti poštenim putem. Jedna cura ne može pronaći posao ni tri godine nakon završetka fakulteta. Za sve što želiš ostvariti, treba ti jako dobra veza, kažu. Sigurna sam da je i to nečija realnost.

Ali isto tako, moj bliski prijatelj nedavno se zaposlio bez poslane zamolbe. Poslodavci su ga sami pronašli. Kažu da je kvaliteta ono što traže i da posla ima. Prije par dana prijateljica mi je rekla da joj se na oglas za posao nitko nije javio. A također, poznajem nekolicinu koja se zaposlila i prije završetka školovanja.

Koliko su me samo puta kolege upozoravale na određene ispite na faksu. Toliko puta su me obeshrabrili pričama o postotcima prolaznosti, o karakterima profesora, o težini gradiva, a doživljavala bih potpuno suprotno od toga.

Govorili su: „To je naša realnost.“ . A onda sam konačno shvatila. Ne, to je tvoja realnost.

Nije do realnosti, već do čovjeka. Nije do okolnosti, već do izbora.

„Budi realna, da se ne razočaraš.“

Kako da budem realna, kada ne znam što je realno. Kad je očito da ono što je tebi realno, ne mora biti realno i ostatku svijeta. Po prethodnim primjerima jednostavno ne mogu zaključiti niti u kakvoj zemlji živim niti je li teško ili lako naći posao niti kakav me ispit očekuje na faksu.

Postoji li uopće realnost ili postoji samo percepcija? Sve više sam sklonija vjerovati ovom potonjem. A i ako već moram birati, onda radije biram biti optimist, a ne realist.

Prije svega, čini mi se da je načas potrebno definirati optimizma i pesimizma i otkud, pobogu, mišljenje da pesimisti bolje prolaze jer se neće razočarati. Pesimist je osoba koja misli da je žrtva, dok istodobno, za sve okolnosti oko sebe, nameće sebi osjećaj krivice. U tom začaranom krugu, čak i kada se dogodi nešto lijepo, pesimist to neće prepoznati. On ne zna uživati i bivati u trenutku.

S druge strane, optimist misli da se sve oko njega događa u njegovu korist i za njegovo dobro. Optimisti vjeruju da upravljaju svojim životom.

Zamislite primjerice situaciju u kojoj optimist i pesimist očekuju razgovor za jedan super posao.

Pesimist je u brigama da se ne bi razočarao i misli kako neće dobiti taj posao. Vrlo je oprezan pa se ne može opustiti. On ne vjeruje životu, nije sretan, jer kako bi i bio- vjerojatno opet neće dobiti ono što želi. Pesimist trideset dana živi u muci. On ne shvaća da se ne može razočarati jer je u suštini razočaran sve vrijeme! Ako ne dobije posao, nastavlja biti pesimist. Ako dobije posao, vjerojatno se već boji kako će ga izgubiti.

Optimist s druge strane provodi svoje dane najbolje što umije. On je u miru i očekuje novu priliku. Optimist je sretan i ne razmišlja o tome što će se dogoditi ako ne dobije posao, jer zna da će se dogoditi ono što je najbolje za njega. Ako, ipak, ne dobije posao, on takvu vijest prihvaća s lakoćom jer vjeruje da postoji dobar razlog za to. Optimist ostaje optimist.

Razlika je u tome što pesimist vidi poteškoću u svakoj šansi, dok optimist vidi šansu u svakoj poteškoći. Kada se optimistu dogodi nešto što ne želi, on nastavlja dalje, dok pesimist ne uviđa da se nalazi u začaranom krugu jer on svojim nepovoljnim očekivanjima iz dana u dan kroji svoju realnost, jednu konstantu nezadovoljstva, koju nakon nekog vremena naziva nesretnom sudbinom.

Jasno je da je apsurd brinuti se oko nečeg što se možda neće ni dogoditi i brinuti se preventivno.

Svakako ćete zamišljati scenarije i voditi monologe u svojim glavama, pa neka oni budu oni koji će vam služiti, koji će vas gurati naprijed. Neka oni budu pozitivni.

Zapitajte se je li ljepše letjeti pa pasti ili nikada ne poletjeti. A drugi put, kada kažete nekom da se spusti na zemlju i vrati u realnost, upitajte se: U čiju realnost? U moju?

Naravno, u vašu. Jer druge realnosti ne poznajete. Niti živite. A možete.

„Odavno mi je postalo jasno da ljudi skloni postignućima ne sjede i ne čekaju da im se stvari dogode. Oni idu i događaju se stvarima.“ (Leonardo da Vinci)

Volim sunce, prirodu, duge šetnje, kasne razgovore, dobru muziku i finu hranu. Kombinacija melenkolika i sangvinika. Inspiriraju me oni koji žive ljubav, a nadam se da ću ja inspirirati vas.

Komentari