Onima koji, Zašto bi morala?

Svatko od nas ima svoje poroke. A što su oni? Za neke je to čokolada. Za neke alkohol. Za druge pak cigarete ili psovke. Ma kakav vaš porok bio; radilo se o društveno prihvaćenom ili neprihvaćenom poroku; svi ih imamo. Oni su naš malen bijeg od svakodnevnih problema. Oni su maleni pomagači u trenutcima kada sve ostalo djeluje kao nedostižna utjeha.

Moji poroci su kava i cigarete.

Svakoga dana probudim se i prvo zapalim cigaretu. Nakon toga odlazim skuhati kavu, oprati zube itd. I svakog dana u sebi ponavljam jednu te istu rečenicu: Vrijeme je da prestaneš. No, svakog jutra ponavljam isti ritual koji njegujem godinama. I nakon svake misli o prestanku nadodam jednu jedinu riječ: Sutra.

Danas, dok sam čekala da voda u kuhalu zakipi, uhvatila sam kako mi misli žele ponoviti rečenicu koju ponavljam godinama. Ali danas se dogodilo nešto drugačije. Zaustavila sam tu napornu misao i shvatila da je uzalud ponavljam jer ona nikada nije bila istinita. Umjesto laži zapitala sam se nešto drugo: Zašto bi prestala?

I uistinu… zašto?

Jer netko iznova i iznova ponavlja kako je to za mene loše? Da, mnoge stvari u našim životima su loše. Mnoge nas stvari truju, ali na njima ne stoji etiketa: OTROV. Njegujemo loša prijateljstva, jedemo nezdravu hranu, kupujemo stvari koje nam ne trebaju, radimo poslove na kojima smo nesretni. Zašto su onda ti mali poroci nešto što se javno osuđuje?

cigarette-599485_1920

Istina, ponekad poželim da nikada u životu nisam zapalila cigaretu. Ali jesam. I znate što? Cigarete su tu, ovisnost je tu. One su moj mali bijeg od problema i ne idu nigdje. Svjesna sam da moj život ima rok trajanja. Svačiji život ga ima. Znam i da me jednako tako sutra može pregaziti automobil. Zašto onda kroz život hodati obmanjujući sebe?

Da, možda bih htjela da se moja mala ovisnost svela na pretjeranu konzumaciju zdrave hrane.

Nije. Svela se na poroke koji nisu dobri za moje zdravlje. Ali ono što je gore od tog poroka je stres koji bi bez tih istih poroka bio poguban. I nitko mi neće reći:“Prestani se nervirati jer nisi naplatila nešto. Prestani njegovati prijateljstva koja se svode na čujemo se kad nešto zatrebam. Živi punim plućima, jer sutra možda uistinu ne postoji.“ Jesu li dušobrižnici koji „brinu“ o populaciji koja svoj porok ne skriva, uistinu zabrinuti za naše zdravlje? Za zdravlje mene kao pojedinca? Sumnjam.

Danas sam odlučila da više nikada neću lagati samoj sebi.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari