Lucia Fonseca: Slomljeni

Imala sam namjeru pisati o nečemu sasvim stotom ali sinoć sam napokon pogledala “A star is born”. Nije da nisam već preslušala soundtrack i pogledala sve spoilere, ali eto svejedno me pogodio i natjerao na razmišljanje…

Mi ljudi…. Bića kaosa. Kompliciramo sve što se iskomplicirati da, a tako jednostavno bi moglo biti… Nosimo u sebi traume, bol i očaj koje smo preponosni podijeliti s bliskim osobama. Jer moramo djelovati jaki i stabilni. Trpamo svoje strahove pod tepih skrivajući ogroman dio sebe od drugih, a spas tražimo u porocima. I onda nas ti isti poroci, strahovi i traume progutaju. I izgubimo sve što smo imali ili smo mogli imati.

Poznajem toliko ljudi koji se bore s demonima, a ti demoni ih uvijek iznova progutaju.

I samo se vrte u začarani krug patnje, žaljenja i samodestrukcije. Bole me ti ljudi. Bole me mogućnosti koje posjeduju, kojima bi mogli učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom, ali su toliko zaglibili u svojoj patnji da ne vide izlaza. Ne znaju kako pobijediti sami sebe. Dopuštaju da život živi njih, a ne oni život. Navlače masku hladnoće i nezainteresiranosti gradeći neprobojni zid oko sebe, ne dopuštajući nikome i ničemu da ga probije.

Ne znam što je to s nama ljudima pa smo toliko slomljeni i nesretni. Ali previše nas je takvih. Vučemo sa sobom svoju prošlost koja nas uništava iz dana u dan. Neki oštećeni od strane roditelja, neki od nekih drugih ljudi što su nam proletjeli kroz život i oduzeli nam radost isto tako slomljeni od neke treće strane i tako u krug. Povrjeđujemo jedni druge bez da trepnemo. Bez da zastanemo na trenutak i razmislimo o svojim postupcima i posljedicama koje slijede. I pravdamo sami sebe da drugačije ne znamo, da smo presjebani od života…. Budale!

Lucia Fonseca: Slomljeni

A tako jednostavno bi moglo biti…

Toliko je lagano oprostiti onima što su nam bol nanijeli, tako je lako uzeti konce u svoje ruke i dopustiti suncu da uđe u naš život i probije te zidine što gradimo oko svog srca. Prihvatiti ruku spasa što nam se nudi, prihvatiti ljubav na koju nismo naučeni, priznati svoje strahove i sumnje, podijeliti svoju bol- tako jednostavno, a opet kompliciramo. Dal zbog straha da ćemo biti neshvaćeni ili povrijeđeni opet? Ne znam… Znam samo da sam gledala previše ljudi do kojih mi je stalo kako propadaju meni pred očima, kako se prepuštaju vlastitim demonima, odbijajući svaku priliku za spas.

Ovaj film me je podsjetio na neke od tih ljudi.

Ljude koji su svojom slomljenošću i mene lomili. Samo što sam ja odlučila ne biti poput njih i prekinuti taj začarani krug tuge i boli. Nadam se da će i oni jednom naučiti napraviti isto, stati na kraj vlastitome kaosu i primiti konce života u svoje ruke. Prije nego što bude prekasno. Nadam se…

Ovu pjesmu ostavljam ovdje kao posvetu svim slomljenim bićima koja su prošla kroz moj život. Posebice onom jednome koje je u moj svijet unijelo u isto vrijeme toliko svijetla koliko i tame. Molim se svaki dan da pronađe snage izliječiti samog sebe.

Photo: A Star Is Born (2018) movie promo

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari