BLOG: Prestani da živiš moj život

Napravila sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje. Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.

Nikad nisam očekivala od okoline podršku niti odobrenje.

Nisam očekivala to ni od familije, ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.

No nekako, u poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“, kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam. I zvučalo je to obično ovako:

A zašto si dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore?

Mogla si lijepo da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake…

A zašto ideš da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti, drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do granice sa komšijskom baštom nije došao).

Ma kako možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se, nije ti to zdravo.

A je l, zbog čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta zaraditi?

A kako to da se još nisi udala, pa imaš koliko…?

Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).

Nekako, dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako, imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!

Moji su izbori samo moji i ja živim sa njima.

Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi dolaze is srca, nikako iz džepa.

I sad, dok kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne znaju da srede život.

Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam.

Činjenica da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak – ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.

Ja sam oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.

Tako sam rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti osim mišljenja?

Izvor: Deseto Nebo

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari