J**em ti život (ali sa šljokicama): Oporuka by Blaž

Nemam pojma kako ovo ide jer se ne usudim čitati kaj je prije pisala. Blaž ovdje i nemam pojma kaj da radim, pa pišem ko’ i moja Štefinjo. I nadam se da me ne bude zaklala kad vidi da joj pišem u tekicu. Prvo i osnovno, postao sam tata po drugi puta. Mala je dobro, Štefica je dobro, ja sam na rubu toga da odselim na Sibir.

Prekjučer ujutro je Štefinji pukao vodenjak usred noći. Zgrabila me za grkljan i zarežala mi u facu ko’ demon. Mislio sa, gotovo je, prosvirala je na mozak i sad me bude ubila. Hvala Bogu nije. Mislim…nije me ubila. Ovo prvo je diskutabilno.

Uzeo sam dva tjedna godišnjega iako me šef već polako želi staviti na vješala, ali hajde, nije debil pa shvaća.

I pozna Šteficu, na svu sreću. I tako, ostao ja sam s malim doma. Prvi dan nam je prošao ok…donekle. Nahranio sam ga, nismo spalili kuću, nismo pretjerano prljavi, znači da je sve ok. Ali danas. Majke ti! Ujutro smo išli do Štefice i male i veli meni Štefinjo da joj operem nekakvu bijelu spavaćicu jer joj se iz nekog razloga bljuje od ove roze koju je uzela sa sobom. Rekoh, nisam debil, znat ću ta dva gumba pritisnuti na vešmašini i pogoditi gdje ide prašak. I tako, natrpam ja vešmašinu, pritisnem dva gumba i krene pranje. Sav sretan. Stavim malome parizera na kruh, sebi skuham kavu i juhu, zaguram piceka u rernu i mislim si da smo gotovi.

Završi vešmašina, kad ono, evo sranja.

Sve prokleto bijelo rublje koje sam ugurao unutra od jednom je rozo. Vadim van rublje i vidim đubre zbog kojega se sve obojilo. Izgleda da sam slučajno stavio i Štefin crveni grudnjak unutra. Zurim ja u tu hrpu rozog rublja i šizim jer je većina mojih bokserica i čarapa u pitanju. Ništa, stavljam maloga u auto, odlazimo do trgovine i kupujem prokletu bijelu spavaćicu. Odvezemo ju do Štefice, ona ništa nije primijetila. Lakne mi.

Odlazimo doma, mali urrrrrla na stražnjem sjedalu jer mu fali mama.

Mislim si, preživi još taj jedan dan i na konju smo. Mali se ne smiri i jebi ga, stanemo na hamburgeru. Mali je tiho dok jede. Čim smo sjeli u auto, opet krene tuliti kao vuk na mjesečini. Ništa, odlučim ga voziti malo okolo jer se obično smiri. Vozimo se mi, vozimo, on napokon zaspi. Ništa, stanem pred najmanjom trgovinom u selu, odlazim unutra i zamolim gospođu na kasi da mi donese kruh dok ja buljim kroz prozor u maloga. Kupujem kruh, sjedam u auto, palim motor, pali i mali sirenu.

Tuli ko’ kišna godina. Crven u glavi. Promukao. Ništa, odlazimo natrag do bolnice. Štefa sretna, al’ i pizdi. Odemo nakon pola sata uz obećanje da će se mama vratiti navečer. Po izlasku mu kupim sladoled od čokolade i zaključim da na brzinu moram oprati auto. Odemo do autopraone. Operem auto. Na slavini operem i maloga usput. Idemo prema doma. I tu počinje sranje.

Od jednom iza nas se pojavi vatrogasno vozilo pod sirenama.

Stanem u stranu i mislim si koja to budala uspije zapaliti nekaj u kasnu jesen kad ne puše vjetar. Ulazimo u našu ulicu, kad ono…vatrogasci parkirani ispred naše kuće! Parkiram pred kuću i imam kaj vidjeti. Fasada oko prozora kuhinje crna kao ugljen. I sjetim se…jebeni picek. Dolazi do mene vatrogasac, klima glavom i objasni mi, „Koja vas je budala naučila da se picek peče na 400 stupnjeva?“

Ukratko, Štefinjo sutra dolazi doma. Ja imam hrpu rozog donjeg rublja, kuhinja nam je spaljena totalka, cijela kuća smrdi po dimu, parket se napuhnuo od vode.

Ovo pišem kao dokaz u slučaju da nestanem. Štefi, ljubavi moja, u najboljem slučaju ćeš mi dati rastavu. Molim te, kad budeš čitala ovo, zapamti da te volim. A sad idem obavijestiti mamu da se selimo k njima dok ne sredim kuću. I upravo mi je sinulo da ću morati Štefici reći da seli kod svekrve.

Živote, koja si ti kučka.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari