Marija Klasiček: Drage moje dame nađite si izgubljenu pamet kičmu i dostojanstvo!

Žene! Moje drage, bliske prijateljice! I ta potpuno suluda i meni totalno nerazumljiva potreba da se mjesecima navlače i svađaju i mire i ponovno svađaju i prekidaju i iznova mire i raspravljaju i tako milijun puta u krug s… bivšim frajerima! Čemu?

Ali zaista čemu?

Ne ide vam. To je činjenica. Nanosite si bol i konstantno se uvlačite u iste paklene krugove, prolazite isti utabani put naprijed i nazad kao na traci. Bolite se. Vrijeđate se. Koristite ogromnu energiju da ono drugo uvjerite u njihovu krivicu i da istjerate mak na konac.

A na kraju, sve uzalud, jer u sumrak ista je stvar, vi se i dalje ne razumijete. I dalje pričate različitim jezicima i vašim odnosom (ako se to uopće može nazvati tako) upravlja ego a ne ljubav.

Ljubav je tu davno odustala. Izgubila rat. Kapitulirala, spakirala kofere i odselila u neke toplije krajeve. Vama je ostala gorčina, ponos i neki šugavi inat koji vas tjera da si kopate po još uvijek friškim ranama.

I taman kad se napravi mala krastica i rana počne zarastati, eto vas kao neki sadisti, otrgnete je da bi gledali sami sebe kako krvarite.

To je bolesno. A žene su u tome posebne majstorice.

Ubijat će se iznutra i žive će se pojesti da bi istjerale neku svoju pravdu. Da bi spasile “ljubav” koja to nije i da bi pronašle neku naznaku da ih taj fatalni bivši još voli. No stvar je u tome da je ljubav nešto drugo. Ljubav nije takmičenje tko će koga više povrijediti, niti je izgovor za cirkuse koje si ljudi međusobno rade.

Ljubav je lijepa emocija koja gradi. Ona ne pali, ne ruši i ne pretvara u prah. To rade ljudi koji ne znaju pustiti, ljudi koji imaju neku glupu potrebu lupati glavom o zid, ljudi koji se jednostavno ne žele prestati samozavaravati.

“Ja to ne mogu pustiti.” – rečenica koju sam čula od toliko dragih djevojaka u posljednje vrijeme. Djevojaka koje vole, djevojaka koje izgaraju, djevojaka koje su sebe dale u potpunosti, a zauzvrat dobile nogom u dupe. I šamare i prevare i laži. I još mnogo “divnih” stvari, sve kao “nagradu” za svoju ljubav.

Ali one i dalje vole! One i dalje vjeruju! One i dalje izgaraju!

A ja se ponekad pitam da li bi možda pomogle lobotomije, jer ruku na srce što se tu ima voljeti?

Nekog tko te laže? Ma odlično!

Nekog tko te prevario? Još bolje!

Nekog tko te zviznuo? Savršeno!

Čisti, školski primjeri “savršene ljubavi”.

Molim aplauz.

Moj cinizam i ironija u ovom tekstu posve su namjerni.

Osjećate se sad ispljuvano i poniženo? Sramite se? I trebate! Trebate se sramiti što dozvoljavate da netko s vama tako briše pod!

U svijetu u kojem možete postati sve što želite, gdje možete studirati, raditi, putovati, stvarati, biti – kraljice… vi birate biti nečiji otirači! Strašno! Jadno i pretužno!

Preko sedam milijardi ljudi živi na ovom svijetu, a vi ste nesretne radi primitivaca koji vam živote pretvaraju u pakao!

Ako niste znale… Muškarac ne mlati, ne laže i ne manipulira. Muškarac ne vara. Pravi muškarac. Muškarac koji voli. Ovo vaše nisu muškarci. To su neki čobani što se još materi sa sise nisu skinuli. Čobani bez kulture i morala, a vi svoje najljepše godine trošite na njih?!

Umorna sam od toga da slušam vaša cmoljenja i čitam patetične poruke o tome kako ćete jadne umrijeti od tih svojih napaćenih ljubavi i kako vam je teško.

Drek vam je teško! Same se uništavate! Gladnoj djeci u Somaliji je teško!

Vi ste razmažene i glupe. I uopće vas neću štedjeti, jer mi je pun kufer biti vaše rame za plakanje. Pronađite si mozak i kičmu i dobro mikroskopom pretražite mjesta na kojima obitavate, da bi pronašle one zadnje mrvice vlastita dostojanstva i postale žene s kojima se može razgovarati, družiti i prijateljevati.

Vani je život. Vani su ljudi. Ja svaki dan živim, borim se, gradim, svadim, rastem, padam, ponovno ustajem i ponovno se borim. Pijem kave s ljudima, uživam u smjeni godišnjih doba – živim! A vi sjedite u svojim kućama i plačete radi tamo nekih telaca koje ne bi trebale ni pogledati a kamoli nakon svega na njih trošiti dah.

Ja vas više neću slušati i nije mi vas žao. Ljuta sam na vas i razočarana. I nadam se da će vam ova javna pljuska biti nešto što će vas dozvati, jer ja više ideja nemam.

S puno ljubavi i molitvom na usnama za pronalazak vaših umova, a u svrhu vraćanja vaših života i mojih dragih prijateljica! 

Vaša M.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

One thought on “Marija Klasiček: Drage moje dame nađite si izgubljenu pamet, kičmu i dostojanstvo!”

Comments are closed.