"Tajna kći" by Kelly Rimmer - Australski domovi ibsenovski feminizam i priča koju treba razvijati "Tajna kći" by Kelly Rimmer - Australski domovi ibsenovski feminizam i priča koju treba razvijati

Ovih dana u ruke mi je, igrom slučaja, dospio roman australske autorice Kelly Rimmer, originalno objavljen 2014. godine, a hrvatskoj publici predstavljen 2018. godine. Odmah na početku moram stati u obranu svojega odabira: iako nisam prevelik ljubitelj odviše slatkastih hallmarkovskih romana, ovaj je ipak pokazao da može ponuditi nešto više.

Naime, roman donosi složenu temu australskih domova za maloljetne i samohrane majke (što me podsjetilo i na sjajnu australsku seriju iz 2014. godine „Love child“ koja govori o nepravednom zdravstvenom i pravnom sydneyjskom sustavu 1969. godine) u kojima su se rodiljama prisilno oduzimala njihova novorođenčad i davala se na posvojenje stabilnim bračnim parovima, a ovaj problem bio je još zakučastiji zbog načina na koji su u razdoblju od 50-ih do 80-ih godina 20. stoljeća u takvim ustanovama tretirane neudane majke.

Odlično se to prikazuje rečenicama u romanu:

„Kad shvatite kako se na izvanbračne trudnoće gledalo u vrijeme vašeg rođenja, posebno u manjim mjestima, možda ćete razumjeti. U gradovima su se već tada nazori prema mladim neudanim majkama počeli mijenjati, ali u manjim sredinama – sama pomisao da bi neudana žena sama podizala izvanbračno dijete bila je nezamisliva.“

"Tajna kći" by Kelly Rimmer - Australski domovi ibsenovski feminizam i priča koju treba razvijati

U tekstu se uvelike osjeća i prisutnost ibsenovskih ideja gdje se čak tri protagonistice (svaka na svoj način) doživljavaju poput književne feminističke ikone 19. stoljeća, Nore Helmer. Riječ je o Sabini, trudnoj tridesetosmogodišnjoj učiteljici glazbene kulture. Koja je prije smirivanja u bračnoj luci s najboljim prijateljem Tedom proputovala cijeli svijet s ružičastim naočalama na nosu, Lilly, šesnaestogodišnjoj trudnici iz poljske katoličke obitelji, te Megan, socijalnoj radnici s autoritativnim mužem.

Posljednje dvije priče smještene su u 1973. godinu, a Sabina svoju priču obznanjuje 2012. godine, nakon saznanja krucijalne tajne koja, bar se tako čini, ne ostavlja pretjerano značajan utjecaj na nju jer čitateljska emocija (barem u mom slučaju) nije ostvarena. Jezik je jednostavan, rečenice su zapisane u prvoj osobi jednine, a Lillyn tekst zapisan je u epistolarnom obliku, poput pisama upućenih njezinu ljubavniku Jamesu.

Nažalost, roman sadržajno „ne raste“.

Njegov razvoj stagnira već u području pripovjednih tehnika koje su nedovoljno razrađene dok autorica pretjerano žuri ka „happy endu“, ostavljajući pritom suviše prostora za moguć razvoj fabule. Ono što svakako nedostaje su i razrađeniji i slojevitiji likovi čije se emocije i karakteri tek površinski naslućuju. Tako se privlačna tema poprilično srozava prosječno dobrim literarnim prikazom, ostavljajući čitatelje razočaranima nerazvijanjem kvalitetne teme.

Izvor: Patuljasta Šmu

Rođena je 14. travnja 1990. u Virovitici. Otkako je naučila čitati (a to je bilo u petoj godini života) i u ruke uzela prvo štivo, izuzetno cijeni i voli dobru rečenicu. Književnost i pisana riječ odavno su joj se uvukle pod kožu. Osim čitanja, bavi se i pisanjem, recenziranjem, lektoriranjem, novinarstvom, a vrijeme rado provodi i volontirajući. Voli pse, Tolkiena, proljeće i iskrene ljude.

Komentari