Mojoj majci

Rijetko govorim o svojoj obitelji. Ne zato što ih se sramim ili išta slično. Naprotiv, cijenim ih najviše na svijetu i smatram da sam ja odlučila svoj život servirati javnosti, a ne oni svoj. Uostalom, pomalo mi se i serucka od ljudi koji svaki svoj privatan problem koriste kako bi pridobili simpatije publike. Za sve postoji i vrijeme i mjesto. I evo nas na onome da je napokon došlo vrijeme da vam i ja odam jedan malen dio svog obiteljskog života. Pa da počnemo.

Ime moje majke je Višnja Hrvoj.

Odrasla je kao najmlađe dijete i jedina kći s dva starija brata i bila pomalo maza. S cca 23 godine upoznala je mog oca Ivana. Diplomirala je pravo i imala želju postati sutkinjom, ali je moja malenkost na tren usporila planove u 27. godini njezinog života. Ali, eto, ja nisam bila jedina nakupina stanica koja se počela razvijati u njoj. Ono što joj je poremetilo sve stiglo je paralelno uz mene. Tumor. Ime moje majke je Višnja Hrvoj i preminula je u svojoj dvadeset i osmoj godini života, ostavivši iza sebe supruga i bebu. Nikad nije imala priliku postati sutkinjom. Nikada nije dobila priliku gledati mene kako rastem. Nikada nije imala prilike zezati mog oca dok mu je crna kosa iz dana u dan postajala sve više prošarana bijelim vlasima.

Meni je sada trideset i jedna godina.

Starija sam tri godine od godina u kojima je preminula moja majka. Nezamislivo mi je kako je bilo napustiti ovaj svijet i sve nas koje je voljela. S druge strane tu sam ostala ja i tek slike žene koja mi je podarila život, ali koju ne poznajem. Jako je teško opisati tu emociju ikome tko nikad nije imao prilike upoznati vlastitu majku. Ako imate predivnog oca kao što je moj, nikad vam se uistinu ne pojavi ta rupa i praznina u srcu, ma koliko to oholo zvuči. Rupa u srcu otvara se zbog okoline. Kako vam može nedostajati netko koga ne poznajete? Pa, na nekoliko načina. Okolina vas uvjeri da niste potpuni. Gotovo da ste roba s greškom. I nekako cijeloga života hodate na toj tankoj liniji gdje vam svijet ne dozvoljava biti djetetom i prerano odrastate, a odrasla dob vam ne dozvoljava maknuti dijete koje čuči u vama jer ste zauvijek zaglavljeni u tom nekom postojanju bez osobe koju ne poznajete.

Nemojte me krivo shvatiti, ja volim svoju majku.

Možda ne kao vi. Možda malo drugačije, onako kako znam.

Smatram da se ta ljubav rađa zajedno s nama i ostaje prisutna dok ne umremo. Ali moja će majka i dalje biti samo hrpica fotografija, hrpica odjeće koja je ostala zarobljena tamo u osamdesetima i prazno mjesto na bračnome krevetu mog oca. Ali znate što? Ja garantiram da je neizmjerno ponosna na nas. Ponosna je na svojeg supruga i njegove frendove koji su me odgojili ovako tvrdoglavu, djetinjastu, jaku i da budem žena koja ne vrišti „feminizam“, već traži „ravnopravnost“. Ponosna je na mene koja sam ostala normalna u ovome poremećenom svijetu i koja pokušavam na dnevnoj bazi pomoći ljudima ma koliko to mogla. Ponosna je na nas. Garantiram da je ponosna i na mog dečka i na činjenicu da smo se pronašli u ovome ubrzanom svijetu.

Ako vam se pojavila barem malena knedla u grlu dok ste čitali ovo, to je ok.

I meni se pojavi svaki puta kad razmišljam o ovome. A sada se malo zamislite jer sam vam na samome početku rekla da za sve postoji vrijeme i mjesto. Vrijeme u kojem sam vam ispričala ovu priču je ustvari idealno jer ga  želim iskoristiti da se zapitate dva puta u to koliko ste licemjerni. Da, dobro st pročitali. Koliko ste licemjerni? Čitate ovo što piše jedna mlada kolumnistica, književnica u pokušajima, žena kojoj se smijete svake srijede ovdje na portalu i sada me pomalo žalite jer sam prolazila kroz život bez majke.

Zar ne? Nema potrebe. Kao što sam rekla, imam predivnog oca koji je odigrao obje uloge i njegovu ekipu koja me podučavala svemu što znam danas (od crtanja, sviranja, pa i fugiranja). I znate što su me još naučili? Da ne budem šupak koji vrišti svijetom o negativnostima. Naučile su me to i supruge tatinih frendova koje bi uskakale ako je ikada dečkima bila nejasna neka tema o kojoj sam ja htjela razglabati. Ali ipak, na kraju, mene su odgojili muški. Odgojili su damu, ženu, tolerantno stvorenje koje ne mrzi NIKOGA.

Pa, jeste li još uvijek sigurni da niste licemjer? Ne odobravate da djeca odrastaju bez oca i majke? To vam je neprirodno? Evo vam savjet iz dubine moje malene duše: zaboli nas što vi mislite. Obitelj nije teorija. Obitelj je praksa. Obitelj je odgoj i emocija. Usmjeravanje na dobar put, a ne učenje o mržnji. Ja sam Jelena i odrasla sam u obitelji bez majke. Odrasla sam i ne osuđujem nikoga tko nije zloban.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari