Usne vrele višnje

Jučer sam bila na kavi s mojom S. Nismo se vidjele, brat bratu, jedno pola godine. Jer, ne stigneš ugurati tu kavu između obveza očajnih kućanica, zahtjeva hiperaktivnih šestogodišnjaka, frustriranih četverogodišnjih vrtićaraca, hrpa rublja i ostalih peripetija vrlog novog svijeta žena, majki i kraljica. A znamo se moja S. i ja čitave 33 godine, i u to smo vrijeme nagurale sav smijeh, suze, frustracije, borbe; sve one ludosti koje su se rađale u našim glavama ta tri desetljeća.

I tako. Sjele smo u “našu” birtiju, treći stol lijevo, i dok ja kopam po torbi tražeći upaljač za prvu dnevnu cigaretu, S. iz džepa ponosno vadi neku spravicu; ima u njoj 20 centimetara sigurno. Frula? Zviždaljka? Vibrator? S njom nikad ne znaš. Gura to čudo u usta, i odjednom oko nas dimna zavjesa. Ne vidiš prst pred nosom. Ljudi se okreću i kašljucaju. A ona pućka k’o sumanuta i veli: “Stara moja, prešla sam na električne cigare. J. je rekao da je to bolje. Skupo mu je cigare kupovat za nas oboje, pa kupi samo sebi, jer je njemu e-cigara sranje. Nije ni meni nešto, al’ bar miriši na višnje.” Sa slinom progutam i par, ne baš biranih, riječi.

Za neupućene, J. joj je novi frajer.

Imaju toliko toga zajedničkog, kaže. I on je rastavljen, sa jednim sinom, kao i ona. Sav je divan, od meda i šećera. Mrvicu je posesivan, morala je obrisati facebook profil. I instagram (ne voli čovjek da ju drugi gledaju). A i neki njeni prijatelji su mu na shit listi. Previše pametuju, kaže on. Mogli bi joj i štogod korisnog reći, a to mu baš ne bi bilo drago.

Slušam ju kako o njemu recitira hvalospjeve dok se davi u dimu s aromom višnje i pitam ju zar nije bolje ponekad biti sam nego u lošoj vezi? Ono, imaš svoju slobodu, misliš svojom glavom, daješ sebe – sebi i svom djetetu dok ne naiđe taj netko, po mogućnosti bez prtljage pune svojih frustracija, kompleksa i ludila. A ona me preneraženo pogleda: “Ali, stara, ja ti mrzim bit sama. Meni ti jako treba ljubav, pusice, seks. Znaš da postanem živčana kad je suša. A i škicnem ti ja malo fejs pod drugim profilom, nisam ti ja baš tak’ naivna.” Smješka se i neprestano pogledava u mobitel. Rekao je da će nazvati. A ne javiti se odmah je osmi smrtni grijeh.

U kojem trenutku odlučimo da nam vlastito “ja” ne treba?

Kada ga točno pospremimo na neku policu; uredno uložimo između samopoštovanja i zdrave pameti? Ne znam. Nikada to nisam razumjela. Da ne bude zabune, imala sam ja svojih epizoda kojima se ne ponosim. Onih u kojima je svoju ulogu sjajno odglumio “Gospodin Savršeni”, a ja sam budalasto vjerovala kako sam njegova glavna zvijezda. A bila sam samo repriza. No, dobro. To je već neka druga priča.

No, nikada nisam zapostavljala vlastiti život. Brisala profile, slike i ljude, jer je to jamac naše sreće. Zalog vječne ljubavi. Nisam panično tražila mobitel po torbi, jer on zove,  a ja se ne javim iste sekunde. A sve samo da ne budem sama, da uvijek imam “na lageru” malo pusica i malo „ljubavi“.  Nije moja S. jedina koja to čini. Poznajem ih (pre)više takvih. Svoju su vrijednost negdje usput spustile, podcijenile, dopustile da to netko drugi učini.

Obično neki galantni šmeker koji se nakon dva izlaska i nezaboravne noći u kojoj je ispucao sve svoje najbolje poteze, pretvori u napornog parazita čija je jedina misija isisati dostojanstvo i osobnost iz svoje „princeze“. I dok ona sjedi na njegovom zrnu graška, prođe joj mladost, bokovi prošire, a pamet suzi. A zapravo je on taj čija vrijednost je upitna. Jer, dokazivati svoju superiornost tako da uporno obezvrjeđujemo sve što netko drugi govori, čini ili misli, ne čini ga nadmoćnijim, pametnijim. Naprotiv. Samo dokazuje koliko je prazan. Postoji samo kada se hrani tuđom slabošću.

Jesam li vam rekla kako J. vozi auto?

Ništa fensi, neka Opel Astra desetak godina stara. A guta gorivo k’o zmaj. Pa ga J. rijetko plaća. Obično S. vadi novčanik, jer ga on stalno zaboravlja na ormariću, pored telefona, na tavanu. Ili mu kartica ostane u drugim hlačama. Događa se. I stanarinu često plati moja S. , jer on nema stalan posao. Ali nema veze. Važno da joj on svakodnevno ubrizga jednu dozu „lijepa si“, „volim te“, „srećice“. To nema cijenu. A ne bih ništa rekla da to sve već nije prošla. U prethodnoj vezi S. je bila supruga, majka i jamac za kredit, pa je, kad je i taj Titanic naletio na svoju santu leda (koja se zvala Vlatka), moja draga prijateljica ostala sama sa četverogodišnjim sinom i jednim bankovnim dugom punim ljubavi. U vezi prije toga pronašla je ključ od zajedničkog stana u poštanskom sandučiću.

A sve zato jer nije htjela poslušati. Niti mene niti bilo koga drugoga,  a pogotovo ne onaj svoj unutrašnji glas koji nikad ne šuti, samo ga ona/mi odbijamo čuti. Jer je lakše živjeti u uvjerenju da više vrijedimo u paru. Pa toleriramo posesivnost, ljubomorne ispade, uvrede umotane u šale.

Sjećam se kad me upoznala sa J. Tom je prilikom obukla usku žutu haljinu,  a kad je njega pitala kako joj stoji, on je, bez osmijeha, rekao: „Izgledaš k’o banana“. A moja S. i dalje priča o njemu kao o kismetu, uroti svih bogova ljubavi da joj baš njega pošalju.

„Ali što kad se dim od višnje napokon raziđe?“, pitam ju, a ona me zbunjeno gleda.

Ne razumije što želim reći. Zvoni joj mobitel. On je. Doći će po nju, ne da mu se ulaziti u birtiju. Valjda sam mu i ja na shit listi. S. me ljubi i kaže, valjda se nećemo opet vidjeti za pola godine; ja bih joj rekla sve i svašta, ali ona već trči prema srebrnoj Opel Astri…

Zapalim još jednu cigaretu, ali još mi dugo zrak miriši na višnje.

Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.

Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.

Komentari