Lucia Fonseca: Kaos

I službeno je započeo advent. Prije koji sat su se upalile lampice na Zrinjevcu i s time je započelo najduže ludilo u godini. I dok horde ljudi u centru Zagreba hodaju od kućice do kućice, jedu, piju i naguravaju se, ja sjedim u toplini svoga doma prekrivena svojom fluffy dekicom i uživam u miru i tišini.

Nakon sto godina (očito ne doslovno sto godina jer nisam vampir bez roka trajanja, ali čini se da je prošlo sto godina) došla sam doma s posla i dočekao me ručak. Ni psa nisam morala prošetati, evo frendica ga šeće umjesto mene. Odradila sam zadnju smjenu u ovom tjednu, došla doma, jela i zavalila se u krevet. I apsolutno se nemam namjeru pomicati iz ovog poluležećeg položaja.

Bio je ovo užasno naporan, beskrajno dug tjedan, prerana ustajanja, prehladna jutra u kojima sjednem u topli bus i okice mi se počnu sklapati i budem kao u nekom transu i nadam se da se vožnja nikada neće završiti, ali onda moram izaći van i hladni zrak me opet išamara, a ja samo sanjam o svom krevetu….

No da, poanta je da se osjećam kao medvjed kojemu brane da odradi svoj prijeko potrebni zimski san. Čim otvorim oči ujutro (moje jutro koje je nekima još uvijek noć), prvo što mi prođe kroz glavu je: “Jedva čekam da se vratim doma u krevet!”, i uopće se ne šalim, to mi je doslovno prva misao svako jutro. Što zbog zime i mrkloga mraka, a malo više zbog ljudi s kojima radim. I pritom ne mislim na kolege, već na mušterije.

Skoro sam zaboravila da su ljudi u ovo predblagdansko vrijeme još gori nego inače!

Još nervozniji, još nestrpljiviji, još bezobrazniji, još frustriraniji… I šamaram ih nazad odvratnom ljubaznošću, kreveljim se i šalim, ali iscrpljuju me dozlaboga. Zadnjih sat vremena smjene se vučem okolo sa zadnjim atomima snage iako bi se najradije skljokala sa strane i odspavala koji sat dok ne skupim snage da se došlepam do doma i bacim nazad u krevet.

Mislim da mi ovom kroničnom umoru ne pomaže ni moj tok misli koji konstantno traži izlaz iz naizgled bezizlazne životne situacije i kovanje planova za budućnost. Mozak mi neprekidno radi sto na sat i kao da više ne znam raditi jednu po jednu stvar, moram biti na bar tri strane- evo na primjer dok ovo pišem, u isto vrijeme razgovaram s frendicom, tražim gluposti na netu i razmišljam o nekim skroz desetim temama. Pa nije ni čudo da kad dođem doma samo želim chillati i ništa ne raditi. I uopće ne kužim ekipu što poslije radnog tjedna ima snage partijati do ranog jutra.

Kako??? Kako im to uspijeva?

Sad kad sam s vama podijelila ovaj kaotični slijed misli koje čisto sumnjam da će itko pohvatati, idem glumiti koliko toliko kulturnu domaćicu i družiti se s frendicom. Pod dekicom naravno. U poluležećem položaju. S pivom u ruci (koju mi je ona dodala da se ja ne moram ustajati- Bog ju blagoslovio!). Netflix and chill ljudi. Odjavljujem se do sljedećeg malo staloženijeg stanja svijesti.

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari