I na kraju samo par riječi...

Dugo sam razmišljala da li ga uopće napisati. Čemu nakon svih izrečenih riječi? Nakon kazne tišine kad riječ trebaš kao slamka utopljeniku?

Zbog sebe, uskliknulo je moje srce.

Možda zbog potrebe da tvoja bude zadnja, dodao je moj mozak. Budimo realni, čime je on to zaslužio tvoju borbu? Tvoju misao. O suzama da ne govorim.

Čime, čime…, podrugljivo i karikaturalno se javljalo srce, time skrivajući svoju tugu koju su oči već naslućivale. Jer…  Jer sam ga prepoznala. U svakom onom leptiriću što razdragano šarenim krilima plijeni pažnju. Prepoznala sam ga u onoj dječici iz parka, koju sam često znala promatrati kako radosno vrište pokušavajući nadjačati jedan drugog. Prepoznala sam ga u onom starcu koji pod ruku vodi stariju gospođu, naočigled čvrsto, tišinom joj govoreći kako je tu i neće je napustiti. U majčinoj predanosti djetetu. Prepoznala sam ga u izlasku sunca. U jutarnjoj rosi. U punom mjesecu. U krošnjama drveća dok šušte na vjetru. U jutarnjoj kafi sam ga prepoznala. U svojim snovima i u svom buđenju, tužno je završilo srce. A nisam ga ni tražila.

Sada je i mozak šutio.

I eto, moj monolog u kojem je srce odnijelo prevagu.

Kao i uvijek kad je on u pitanja, sada ponovo dabaci mozak.

Znam, znam, sve ti je ovo dugo, smara te i ne da ti se čitati. No iz nekog razloga nećeš prestati. Bit ćeš tu do posljednjeg slova, u glavi tražeći još jedno opravdanje za sebe. No, ne mogu da dopregnem da li je to tvoj najveći razlog.

Heh, mislila sam se potom o uvodu. Sad se već sigurno smiješ proklinjući me nakon pola pročitanog lista. Ali jesam. Kako početi? Odmah se sjetim svoje nastavnice književnosti koja je voljela da zadirkuje nas učenike nakon što bi graja ispunila učionicu pitanjem na pismenoj: „ A dajte samo prvu rečenicu! – A ti počni od druge!“, dobacila bi nam ona. U posljednje vrijeme često je se sjetim. Vjerovatno zato što je ona glavni krivac zašto sam tu gdje jesam, zašto volim priču, zašto ne ekonomišem riječima, a volim i sretne završetke. Samo što ti nisi vjerovao u njega. Ali helem nejse…

Pa eto, od druge, heh…

Zašto uopće riječi nakon svega. Valjda jer nisam djevica da kažnjavam šutnjom. Lavica sam pa volim staviti tačku na i. A i zašto bi ostao napola ispisan list papira? Zašto uostalom odbijaš da dopuniš svoj redak? Da bi što duže mogli da povređujemo jedno drugo? Zašto je ustvari bitno šta ja mislim o tebi? Ti si svejedno odlučio u ime sve troje nas i tvoja odluka je čvrsta i postojana. Zašto bih ja uopće morala da je razumijem?

Sve mislim kako mi još jednom daješ prostor taman kad pomislim da smo se baš približili. Ma znaš kako si se na momente udaljavao od mene dajući mi prostor da lutam ulicama prošlosti i zlih misli, čini mi se, baš zato da bih uvidjela kako to više ne želim. I svako to lutanje, svaki taj pokušaj lutanja, bolje reći, sve me više približavao tebi.  No nije to, pomirim se na brzinu.

Nego, sve ovo jer sam ti samo željela reći da ti ne zamjeram više ništa.

Ni to što su barijere bile jače, ni tvoje riječi, ni sve šutnje. Ni to što nisi vjerovao u nas. Ali žalim samo zbog dvije stvari: Što si bio upravu da smo nemogući skupa. I što sam ti tačno rekla kako sam se osjećala, samo da bi još jednom nestao.

Svejedno, sad, bez one mržnje iz ljubavi, bez ljutnje, bez tuge, u odsustvu svakog osjećaja želim ti svu sreću svijeta. I molim se da si dobro odlučio.

Ljubi te tvoja…

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: ” I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno.” Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često “nafura” kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

Komentari