J**em ti život (ali sa šljokicama): Traume

Draga bilježnice, napokon! Za svetog Nikolu selimo od krampusa. I iskreno, najiskrenije, sva sreća da je tako jer već imamo traume. E sad…kako je sve krenulo? Ovako:

Prije dva dana, usred noći, mali uletava k nama u sobu i plače kao kišna godina.

Prvo sam mislila da je imao noćnu moru. Ok, on se smiri i nekako uspje zaspati. Budimo se ujutro, a mali se ne da van iz sobe. Mislim si ja, koji vrag se dogodio?! I mic po mic, Blaž nekako njega dobije van i nagovori da idu zajedno doručkovati. Mali se ne da ii bez mene i male. Ok. Odlazimo mi tako čoporativno u kuhinju, kad evo nove drame. Tamo sjedi svekar, mali ga vidi i udri roniti krokodilske suze. Ne priča. Samo plače. I dalje ja naivna budala mislim da je imao noćnu moru.

Ništa, prođe nekako dan, mali mi visi na nozi, Blaž visi kod naše kuće i pomaže radnicima završiti posao da se čim prije maknemo iz grotla straha. Svekar i svekrvopija nas izbjegavaju kao da imamo kugu (i to je fenomenalno). Dođe večer, mali želi spavati kod nas. Rekoh, bit’ će sranja kad se mala usred noći počne buditi i plakati. Al’ jebi ga, mali se ne da van is sobe i ne da. Zaspimo mi napokon i negdje oko dva po noći se mala probudi i ja joj fino dam cicu. Svekrvopija je dobila zabranu ulaska pa je nekako i lakše glumiti da je sve ok. Aliiii….probudio se i mali. Kad sam uhvatila kvaku i pokušala izaći iz sobe, on izleti iz kreveta i zakelji mi se za nogu. „Mama, nemoj ići. Nemoj ići. Molim te.“

Pitam ja njega što ga je toliko prepalo?

On dalje šuti. I sad je došla opcija A koja je podrazumijevala da ga slušam i popiškim se u gaće ili opcija B koja podrazumijeva da ignoriram njegovu novu fobiju i odem na wc. Na moju sreću i Blaž se probudio pa ga je nekako nagovorio da zajedno legnu u krevet.

I tako, izlazim ja u hodnik. Znaš onaj osjećaj da te nešto gleda iz mraka? Jup, baš to osjećam i mislim si da mali možda i nije tako lud. Otarasim se toga i fino kroz mrak odem niz hodnik, pređem dnevni boravak i uđem u drugi hodnik koji vodi do svekrvopijine spavače sobe i wc-a. Kad ono, čujem nekakve demonske prigušene zvukove. Jebo’ te, bilježnice moja draga, malo je falilo da se ne userem u gaće. Hodam polako kroz mrak, kad ono, zvukovi se pojačavaju. Nemam pojma kako ih uopće opisati.

Nešto između egzorcizma i tesarske radione.

Šuljam se ja, znatiželja mi ne da mira i od jednom shvatim da ti zvukovi idu iz spavaće sobe. Blago svjetlo je na mene utjecalo kao na prokletu muhu. Sva preplašena provirim kroz odškrinuta vrata spavaće sobe i imam što vidjeti. Svekar i svekrvopija, kao od majke rođeni i… rade ono što će na meni i našem sinu ostaviti doživotne traume.

Zaboravila sam da mi se piški. Zaboravila sam bome i da sam rodila. Vratila sam se u našu spavaću sobu, sjela na krevet, zagrlila maloga i poljubila ga u čelo. „Beba, jesi li ti sinoć išao do dede i bake?“ Mali kimne glavom. „I, što si vidio, ljubavi?“

„Vidio sam kako deda pokušava zgnječiti baku, a ona je plakala.“

I misterij riješen. Blaževi otac i majka imaju seksualni život. I to bogatiji od našega, kako stvar stoji. A njihovo unuče i ja smo to saznali iz prvog reda. Drugo jutro sam rekla Blažu da poruči mami da zatvaraju vrata po noći i da ako se ne vratimo u našu kuću u roku od dvadeset i četiri sata-dajem mu rastavu!

I sad sam se stresla. Pobogu.

Divno je da se još uvijek praše kao zečevi, ali ne pred mojim očima. Da želim gledati porniće, upalila bi Internet i ne bi upisala „elderly couple“. Uh… odoh nas sad pakirati i truditi se da si ne iskopam oči šrafcigerom.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari