Snovi su ti čudesni rezervoari naših budućnosti...

Još uvijek sam u režimu odmora. Još uvijek sam na oblaku od kreveta, u svojoj biblioteci, sa mislima usmjerenim ka svome sutra. Sa mislima usmjerenim ka svom srcu. Željama. Snovima. Jer ne tako davno nisam imala ništa od toga. Ne tako davno bila sam veliki emotivni krš koji je trebalo pospremiti. Bila sam… 

Vjerovala sam da treba neko sa umijećem dobrog mehaničara za život da me sastavi.

Neko i sam polupan vjerovatno, ko bi petljao oko mog srca i njegovih dijelova. Vjerovala sam da ću znati kad vidim Tog Nekog Popravljača Srca i da će se savršeno uklopiti u moje nedostajuće dijelove i da će me zaljubljeno gledati i ja ću znati. To je on. To je Taj Koji Se Čeka Cijelog Života. Tako su sve bajke za djecu govorile. Ali bajke postoje upravo zbog jednog drugog razloga – da te nauče kako da vjeruješ i kako da ne odustaneš. Da nam nije potreban par cipelica da bi ostvarili snove.

Danas sam velika curica. I dalje čitam bajke, ali vjerujem u onu u svojim grudima.

Jer nikad mi nije bio potreban neko da me sastavi. Nije mi potreban neko da se uklopi jer nema tu mjesta za uklapanje, samo za zajedničko postojanje. Za zajednički svijet. Za slobodna krila i vjerovanje u let. Ovih dana sam provela toliko vremena u knjigama, u sopstvenom biću, u svijetu koji sama kreiram. Toliko sam se puta zaplakala jer bi me preplavile emocije iako su rekli da nemam suza, ali izgleda ako dozvoliš sebi da osjećaš možeš da pronađeš u sebi i ono za šta si mislio da ne postoji. Ljubav, sreću, oproštaj, mir, pa eto čak i suze. Razbile su se neke prašnjave teglice uspomena, iscurile su svuda po podu, začuo se smjeh koji sam čuvala kao jedina sjećanja na neka prijateljstva kojih danas nema. Želim vjerovati da su sve to danas srećni ljudi.

Koliko je samo ta prošlost boljela a vidi me danas – ozdravila sam! Toliko uspomena imam na sve one pokušaje popravljanja mog srca. I shvatila sam da jesu to bile ljubavi. One koje su oslikavale moju dušu i moje biće – nepotpuno i slomljeno. Nedostupno i osakaćeno za ljubav. Ova ljubav koju danas živim možda je samo Još Jedna u Nizu, ali je najzdravija koju sam imala. Možda će trajati, možda smo tu da naučimo biti srećni. Nije mi ni važno zašto, ni koliko.

Važno je ovo što osjećam i to što sam naučila sa njim. Važna je ljubav.

Nju ne treba tražiti, čak ni tamo gdje misliš da ti zakonski i nagonski pripada jer ne znači da ćeš je dobiti. Ljubav je u tebi, oduvijek je bila tu. Od prvog momenta kad udahneš svijet. To što mnogi ljudi oko nas ne umiju da je pruže nije njihova krivica. Ni njih niko nije volio. Ili su i njih voljeli polovično tamo neki mehaničari koji ne znaju popraviti srca.

Još malo vremena mi je ostalo prije nego se ponovo upustim u avanturu plovidbe. Ponovo pratim srce, jurim snove, ali ovaj put čistije duše i bez tereta sjećanja. Bez tereta brige o ljudima koje ostavljam jer žive oni savršeno dobro i bez mene. Važno mi je da su srećni, na svoj polovičan način ali ako je to za njih sreća onda je u redu. Mnogi od njih nisu spremni za ovaj nalet emotivnosti i slobode.

Jesi li ti?

Izvor: Deseto Nebo

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari