"Čuvaj me" by Daniela Sacerdoti - Negromantski duhovi usred slikovite Škotske

Ljubavne teme osobito su drag – kako filmski, tako i književni – odabir umjetnosti sklone publike i taj se obrazac ponavlja već godinama. Ponekad ti odabiri ponude i pouku ili barem pošalju određenu poruku, a ponekad se pojavljuju samo kako bi izbacili svoj romantični sadržaj.

Roman kojemu je posvećen ovaj tekst djelomično čini oboje.

Naime, roman Danijele Sacerdoti, talijanske autorice sa škotskom adresom, iznosi stvarnu istinu o ljudskim sudbinama, neuspjesima i porazima. Oni se ogledaju u samohranom ocu, majci koja strahuje za svojega usamljenoga sina, djevojčici koju je napustila majka, ženi koja je nemoćna u borbi za ostvarivanjem majčinske uloge, ženi koja zbog obitelji nije uspjela ostvariti san o karijeri, obitelji koja jednostavno ne nalazi zajednički jezik s jednim od svojih članova, kompetativnim roditeljima…

Uključuje se ovdje i idiličan škotski kraj četrdeset pet minuta udaljen od Aberdeena, Glen Avich, koji predstavlja pitoreskno “where-everybody-knows-your-name” mjesto u kojemu nesretni/nemirni pronalaze svoje skrovište. Doduše, ne bi škodio ni slikovitiji opis prostora, no što je, tu je.

Na sjajan način Sacerdoti u svojim osvrtima likova (ispričanih u prvoj osobi jednine) govori o sindromu maloga mjesta i problematičnom odbijanju onih koji se ne uklapaju u okvire, a osobito o pragmatičnom življenju naslijeđenom od “starih”:

“Ljudi su ju radije tračali i prezirali umjesto da su se upitali koliko je žena doista sretno u ulozi majke i supruge. Mnoge se samo pretvaraju da su sretne kako bi ispunile očekivanja okoline. Skupe se u sebe i prilagode kalupu koji su naslijedile od svojih majki.”

Autorica sjajno ukazuje i na važnost održavanja vlastitih interesa živima.

U jednom trenutku Elizabeth govori:

“Ne mogu zamisliti kakav je osjećaj kad si primoran odustati od nečega što strastveno voliš, što je sastavni dio tvog bića. Nešto u tebi tada zacijelo umre, dio se duše ugasi.”

"Čuvaj me" by Daniela Sacerdoti - Negromantski duhovi usred slikovite ŠkotskeOno što pomalo ometa u čitanju jest plošnost likova koji su emocionalno nejasni, stvarani po klišejiziranom predlošku koji ne djeluje pretjerano impresivno.

Sve što im se događa u Glen Avichu događa se poprilično lako i bez pretjeranih komplikacija (primjerice, u trenutku u kojemu Jamie svoju petogodišnju kći pušta na jahanje sa ženom koju nije vidio na desetke godina: radi li se o naivnom povjerenju ili griješim?).

Premalo pažnje pridaje se sporednim likovima koje bi čitatelju zasigurno bilo zanimljivo podrobnije upoznati (poput Flore i njezine prijateljice).

Nije, doduše, jasno ni zašto nakon Eilidhina, Jamiejava i Elizabethina lika uopće dolazi do iskazivanja Shonine perspektive ni zašto je ona potrebna u situaciji u kojoj se nalaze budući ljubavnici i njihov Kupid.

Postavlja se pritom pitanje: je li autorica željela naglasiti ljubavnu vezu Elizabethina sina i njegove odabranice ili pak Elizabethinu vezu s njezinom djecom (Jamiejem i Shonom)?

A možda nijedno rješenje nije ispravno…

Čitatelja lako može zaintrigirati i duh koji se pojavljuje u romanu, a čiji je lik najrazrađeniji pa povremeno podsjeća na Držićeva Negromanta, a povremeno na Vrzu Joze Ivakića.

Povrh svega, najvećim dijelom me “zabolio” prebrz i suviše klišejiziran i “već viđen” završetak. Sretan kraj je, dakako, neizbježan, no iznenađuje to što se kontinuirano juri ka savršenom ostvarenju ljubavne priče, a zaboravlja se na “mekše” pripovijedanje, manje strogu i plastičnu posloženost savršenstva te topliji i realniji pristup tvorbi likova.

Izvor: Patuljasta Šmu

Rođena je 14. travnja 1990. u Virovitici. Otkako je naučila čitati (a to je bilo u petoj godini života) i u ruke uzela prvo štivo, izuzetno cijeni i voli dobru rečenicu. Književnost i pisana riječ odavno su joj se uvukle pod kožu. Osim čitanja, bavi se i pisanjem, recenziranjem, lektoriranjem, novinarstvom, a vrijeme rado provodi i volontirajući. Voli pse, Tolkiena, proljeće i iskrene ljude.

Komentari