Božićna čarolija

Danas sam se vozila tramvajem nakon dugo vremena. Auto ne vozim, odavno mi je postao samo teret, izvor nervoze i troška, pa pješačim uvijek i svuda. Volim polako upijati svijet oko sebe, bez razmišljanja o parkingu ili pacijentima za volanom, onima kojima se uvijek nekud žuri, koji ti trube, spominju ti se uže i dalje rodbine, jer si se drznuo voziti po propisima.

A ne. Odlučila sam da mi živci trebaju za neke druge stvari.

Na primjer, za kišu koja je od ranoga jutra uporno padala. I to onako tugaljivo, sitno, taman toliko da te baci u depru i pokvari ti planove.

Čekala sam tramvaj punih dvadeset minuta, što je optimalno vrijeme da se na stanici okupi pristojna gerijatrijska ekskurzija, naoružana kolicima na točkiće i kišobranima za koje treba oružni list. Stala sam na kraj tramvaja. Volim gledati tračnice koje ostavljam iza sebe. Nekako uvijek gledam iza sebe, iako znam da ne bih trebala.

Gospođa od svojih šezdesetak godina, žarko crvene kose, fina, sređena, glasno razgovara sa drugom, vjerojatno kolegicom. Pričaju o blagdanima, Božiću, prebiru po uspomenama. „Što da ti kažem. Evo, prošlog se Božića susjed toliko prežderao da je na hitnoj završio. Dva su odojka pekli za Božić, kao da je smak svijeta drugi dan“, priča crvenokosa. Druga dramatično kima glavom i dodaje: „Znam točno na što misliš. Meni bude neugodno kad kupim pol kile carskog i kilu rebara u mesnici. K’o bogec se osjeća čovjek. Prije nije bilo tako“.

Prije nekoliko bih se godina, onako mlađa i zelenija, možda u sebi nasmijala ovom razgovoru, no danas sam se zamislila. Zaista, svake godine pričamo kako čarolija Božića malo pomalo odlazi u nepovrat; fantaziramo o tome kako je najbitniji mir, zajedništvo, naramci blagoslova i onog „silent night“ feelinga, a u isto vrijeme se gazimo pred policama trgovina, kidamo si ruke i noge za šesnaestu figuru Orašara, pedesetdeveti ukras za bor, dvadeset kila francuske salate. Bakalar se kupuje na vagone. Jer ne možeš ne jest bakalar za Božić.

Nema veze što smrdi i odvratan je. I što zapravo nemaš blage veze kako ga napraviti, pa ispadne na granici jestivosti. I nema veze što ćemo si prvog siječnja cuclat prst i jest rižu na mlijeku, jer će nam bankovni račun bit crveniji od odijela Djeda Mraza. It’s the season to be jolly, ne?

A pokloni? Kakve čokolade i bomboni, to ti dijete baci ravno u glavu. SAMO TO!?

Što je sa Play Stationom, PJ Masks, Paw Patrol, Olafi, Else, avioni, slonovi, tableti, put na Mars, najskuplji mobitel!? Ako nećeš kupiti, leći će nasred trgovine i urlati iz petnih žila. Zvat će Plavi telefon. Poslat socijalnu službu po roditelje. Izvoli kupi. Digni hipoteku, prodaj bubreg, snađi se. Samo kupi.

Kaže meni moja poznanica: „ Ali, kak’ ne kužiš, moraš kupit, druga djeca će mu se smijati ako samo on nema“. Tako je. I onda mu kupiš novi iPhone čija je cijena viša od prosječne plaće, a on dođe iz škole i kaže: „Mama, ispao mi je u wc u školi. Mogu drugi dobit?.“ In your face, sestro.

Sjećam se, prošle sam godine napravila fatalnu pogrešku i otišla u kupnju tjedan dana prije Božića.

Muž je od firme dobio božićni bon za kupovinu u jednom trgovačkom lancu, pa smo naivno pomislili kako ćemo bezbrižno razgledati police udobno nalakćeni na kolica. Da. To je bila jedna lijepa ideja. Dok nismo ušli u trgovinu u kojoj se upravo otvorio sedmi krug pakla i u kojem su ljudi stenjali pod natovarenim kolicima iz kojih su virile svinjske plećke, egzotične ribetine i histerična djeca. Sa razglasa su treštali Fantomi s onim „abnormalnosamsretanštojeBožić“ rockabilly njakanjem „Sretan Božić svakome“, a sve, samo ne sretni, kupci panično preturali po već polupraznim policama, iza kojih su virile izmučene prodavačice.

Muž je počeo hiperventilirati, pa smo naprosto odmah izašli. Stajali smo ispred trgovine i pušili. Onda smo otišli kući na kuhano vino i gledali „Sam u kući“ po dvadeseti put. Fućkaš ti bon. Imamo catering ako ništa drugo ne upali.

Mislim, nemojte me pogrešno shvatiti. Ja volim Božić, doista.

Volim njegovu tišinu, volim sjediti ispred osvijetljenog bora i sjećati se bakinih salon bombona koje je brižljivo stavljala na mirisne grane srebrne jele. Prisjećati se djetinjstva, božićnih pjesama koje sam slušala dok sam s mamom pekla paprenjake, a tata je drijemao ispred televizora u dnevnoj sobi i čekao da završimo, pa da se svi skupa idemo sanjkati i grudati. Jer tada su Božići znali biti i bijeli. I svečani. I značili su nešto. U srcima. Ne u svjetlima izloga. Ne u šarenim skupim poklonima. Ne u pretrpanim trgovinama.

Danas je za mene Božić sjeta. Tate više nema. Otišao je prije deset Božića, zapravo točno na Staru godinu, 31. prosinca. Tiho, kao što je i živio. I otad niti jedan Božić niti Nova godina nisu bili kao prije.

Ali ih obilježim. Ispečemo paprenjake s mamom – muž, ja, naše dijete. Volimo se. Sretni smo jer se možemo zagrliti. Jedno drugoga. Ne skupe poklone ili nakićene trgovine. Njihov sjaj je varljiv. Mi naš čuvamo tamo gdje ga nitko ne može ugasiti. U srcu. To je naša božićna čarolija.

Komentari