"Hippie" by Paolo Coleho

Decembar. Dani prolaze nevjerojatnom brzinom. Prosto ne znam ni sama kako mi je prošao mjesec dana odmora. Imam svega par fotografija iza sebe koje svjedoče o tome da sam bila na morskoj obali, i ni na jednoj od njih nisam ja. Nekako, prestala sam sebe gledati kroz objektiv. Prestala sam i život gledati tako.

Mnogo više udišem direktno život u sebe. Živim ga. Svakog dana.

Otkako sam došla najviše svog vremena sam posvetila osobi koju najviše volim. Sebi. Znam kako zvuči u tuđoj glavi, ali u mojoj je sasvim logično. U mojoj je to ono najvažnije. Jer ako ja nisam potpuna, ako ja nisam srećna, ako ja nisam ispunjena, kako mogu drugima biti dobra, kako mogu drugima darovati sreću? Ako ja ne razumijem sebe kako mogu očekivati od drugih da me razumiju? I zato sam posvetila vrijeme sebi na putovanju kroz vou čaroliju zvanu sadašnjost.

Tamo gdje sam bila, putujući i radeći, najviše su mi nedostajale knjige.

Moje šarene police prepune raznih života, lekcija, sudbina. Nije da tamo nisam imala gdje dakupim knjige. Imala sam Amazon, mašla sam čak i predivnu knjižaru u Helsinkiju, ali nisam imala vremena. Zato sam uglavnm čitala u pdf formatu ono što sam spakovala prije polaska. Kad sam došla, pošto u mom gradu nema knjižara (da, nema knjižara), bilo je logično da ću prvu priliku u Podgorici iskoristiti za šoping. Tada je trebalo neko da škljocne kameru. Previše knjiga sam htjela, pa je najlogičnije sačekati Noć knjige i taj ludi popust. Nego… Moje recenzije uopšte nisu recenzije.

Pročitala sam sve od Paola. Poslednje vrijeme njegove knjige nisu ni ličile na njega. Razvodnjene i rastopljene, kao da ih je pisao na silu, ako ih je on pisao uopšte. Nisam očekivala ništa bolje od Hipija, i ne znam zašto sam je kupila. Valjda je to tako, u život ti dolaze stvari koje privučeš, one koje su na tvojoj “vibraciji”. A Hipi je definitivno ovih dana bila na mojoj.

Priča o neshvaćenoj generaciji koju svaki vijek ima.
Priča o drugačijem i kliko se ljudi plaše drugačijeg.
Priča o vjerovanju u nešto što nema veze sa religijom a opet ima veze sa svim religijama svijeta.
Priča o ljubavi prema sebi, i o onoj nesebičnoj ljubavi prema drugima.
Priča o otkrivanju svojih dubina i želja i misli.
Priča o nematerijalnom svijetu i željama koje nemaju mnogo veze sa novcem.

Svako vrijeme ima svoju Hipi populaciju.

"Hippie" by Paolo Coleho Plašimo se tih drugačijih ljudi i ne želimo biti kao oni a u stvari guši nas društvo i norme i pravila koja su postavili neki nepotpuni ljudi sa namjerom da uspostave kontrolu. Ja sam odbacila norme. Reprogramirala sam sebe. Učim se ljubavi sa otvorenim srcem, učim se razumijevanju, i zbog toga dosta vremena na odmoru sam posvetila sebi. Jer od mene sve počinje. Ja sam promjena koju želim vidjeti u svijetu. I ti si. Nemoj misliti da sam ja manje ljudsko biće od tebe. Jednaki smo ti i ja. Odgojeni smo drugačije ali jednaki smo svi na ovoj planeti.

Više me ne paši moja raznolikost, prigrlila sam svoje čudno Ja koje je zapravo ono što je oduvijek trebalo biti  – čovjek. Srećan čovjek. Plaše me ta ista lica koja srećem svakog dana. Ti ljudi koji žive po unaprijed ucrtanim stazama i ne shvataju evoluciju svijesti, ne shvataju evoluciju čovjeka koji nije više samo fizičko biće, već je cijeli jedan svemir mogućnosti. Samo se treba otvoriti i vjerovati. U sebe prvo.

Nauči prvo da živiš sa sobom, sa ljudima je lako.

Zato mi se dopao Hipi. 

Izvor: Deseto Nebo

Komentari