Vrijeme je za sreću, Nora sanjao sam da se udaješ

Nora, sanjao sam da se udaješ
I u snu sam bio srećan zbog tebe.

Nešto u meni jasno izgovara tu istinu
iako me u istom času
steže stari osjećaj
na kojeg čovjek zaboravi
kad dovoljno vremena prođe.

U snu želim da ti kažem da postoje dijelovi mene
koji pamte tvoje ljepote.

Moje te sjećanje
kao portret čiste dobrote
drži na zidu
mog postojanja a moje ruke
i danas ponekad, tako,
krenu u praznome zraku
da dirnu halucijaciju tebe
pa se raspu u praznosti trenutka
i podsjete me –
negdje drugo postojiš.

Želim u snu da ti kažem
često u glavi maštam scenarije
u kojima se svijet ruši
i ratovi počnju.
Često vidim živote kako
pod mojim kapcima
prestaju da postoje,
i zgrade,
i ulice,
i godine s njima nestaju.

Želim da ti kažem
u tim vatrenim krajevima svijeta
prvo mislima odjurim tebi
uvjerim se da su ti ruke dobro
i da im ničeg ne fali,
a onda ga pustim
da se dalje čisti i ubija,
pustim vrijeme da sapire ulice
kao što tišina
iznutra
očisti čovjeka
i kada sve prođe
i stiša se,
ja te vidim kako izlaziš na ulice,
blaga i mirisna,
presretno tuđa,
i vidim kako šetaš
prema starim mjestima,
i vidim kako zastaješ
jer znaš da ima nečega,
da su ti po nečemu draga
i poznata
ali ne možeš da u sebi otkriješ
sjećanje na njih.

Nora,
to želim da budem.

Nejasno sjećanje na nepoznatu sreću.
Trenutak u kojem ti je zbog nečega toplo
iako sunca nema na vidiku,
želim da budem uvjerenje
da si nekada nešto voljela
i da te nešto čitavu grli
i čuva od tuga i strahova
koje također ne vidiš.

Životi će se nastaviti.
Nove staze čekaju nove korake,
novi ljudi izgovaraju nove velike riječi
i sreća dolazi, sa njom i ljubav
iako joj nikad nisi vjerovala.

Volio bih da u novom imenu
čuvaš odlomak mene,
bezazlen i dobronamjeran,
onaj što nikada neće prijetiti
obećanoj sreći.

Srećo moja,
moja prva muška suzo i radosti,
onog dana kada budeš
postala nečija,
oprosti mi što te ponekad sanjam.
To je moj jedini način da te malo ukradem,
da još nešto od tebe imam
a ničim tvoj svijet da ne uznemirim.

Volio sam te kako se voli vlastito dijete
kojeg puštaš u svijet da ispuni snove,
dijete za kojim se od boli umire
a koje se štiti i kojem se govore molitve
u istome času, i samo je trebalo
znati pustiti.

Adis Ahmethodžić

Komentari