Najbolje vrijeme za novi početak je sad!

Odgađamo svaki novi dan jer se bojimo promjena

Stojimo na mjestu u onim istim cipelama u kojima smo gazili kroz neke davne snove, ne mareći koliko su zaista istrošene, pohabane. Pretvaramo se da ne vidimo zakrpe na njima, da ne vidimo rupe kroz koje nam ulazi kiša i prašina sa starih cesta. U ruci držimo istu onu torbu u koju smo zgurali što je više moguće starih uspomena, bojeći se da će nekako pronaći način da izađu van i odu od nas.

Natrpali smo u nju sve one naše ljude, s kojima smo nekoć bila ona verzija sebe koju nismo preboljeli. Skrili smo sve naše nade i snove, ne dajući im da izađu na svjetlost, jer se bojimo kako ćemo reagirati i tko ćemo postati jednom u sutrašnjici.

Nema veze što nam je ta torba svakim danom sve teža, što nam predstavlja istinsko breme i patnju, ali dio je nas. Ne želimo ju se odreći, niti ju otvoriti, jer mislimo da ćemo time izgubiti čar, oskvrnuti sebe i uspomene.

Nećemo, ovako ćemo si učiniti duplo goru stvar. Jer, ne puštamo uspomenama i bolima da počivaju u prošlom vremenu. Koračamo i dalje noseći ih na ramenu, držeći iz grčevito uz sebe umjesto da ta iskustva naučimo dijeliti s drugima. Zašto bi? Možda zato što bi nekome baš pomoglo u određenom trenutku, kada bi čuo vašu verziju slične lekcije.

Zašto smo toliko sebični u svojatanju ”svojih ljudi i lekcija” koje smo proživjeli? One su tu da bi se dijelile, da bi postavljali primjere jedni drugima, kojim putem je ok ići, koji je bolje zaobići. Pustite tu staru torbu, stare uspomene.

Neka ostanu ležati ondje ispod kreveta, ne brišite prašinu s njih. One su stvorene da bi trajno bile uspomene. Jer mi smo već miljama daleko od onoga što smo nekoć bili. I svaki djelić sekunde koji prođe, već je prešao taj prag između jave i sna i postao tek uspomena.

Ne treba se plašiti novih početaka i krajolika, novih ljudi

Jer, mi smo ti koji diktiramo tempo i otkrivamo svoje nijanse onda kada to želimo. Vrijeme je za izaći iz starih cipela i hlača. Vrijeme je za skinuti prašinu sa sebe, othrvati se onim verzijama nas koje više nećemo biti. I gledati samo naprijed, isključivo naprijed. I nije toliko teško ako uvijek imaš na umu tko si bio, što si sve prošao kako bi bio ovo što si danas.

Ne očajavajte i ne zadržavajte ono što više ionako nije dio vaše sadašnjosti. Budite sretni jer je bilo dio vas. I znajte, doći će još mnogo, mnogo sličnih ljudi i iskustava, koji će vas kao i oni koji su vaše kule poharali, podsjetiti tko ste u suštini i kamo stremite. Život je da se živi, ludo i blesavo, svakodnevno svjesni da moramo prigrliti promjene i sve novo što će doći.

Ostavite prašnjave kofere na poljima nekih davnih snova. Ostavite stare slike, ostavite uspomene ondje gdje vam neće nanositi bol, nego samo sa smiješkom na usnama podsjećati na sve bedastoće koje ste proživjeli. One jesu kreirane da ostanu kao slike, ugravirane u našim mislima, kako bi nas podsjećale na ono što nam je bilo potrebno da bi istinski zaživjeli svoj put.

 

Ne čekajte sutra, ni preksutra. Najbolje vrijeme za novi početak je upravo sad. Ovdje gdje ste uplašeni, i dalje nesigurni.

Nitko od nas ne zna siguran ishod, ako napravi korak naprijed. I nitko nas zato ne može ni pripremiti na ono što će doći.

Nećete sutra biti sigurniji i bolji za krenuti na put. Učinite to danas i naučite putovati sa svim svojim manama, tražeći način da ih radi sebe pretvorite u vrline i snagu.

Komentari