Postoje divljine nikad otkrivene..., Djevojčice moja - nastavi letjeti slobodna vođena vjetrom i zvijezdama

Htjeli su da se osjećaš odbačeno i da patiš jer si drukčija

Znam, pričali su ti ljudi kako si previše neobična, blesava i drukčija. Govorili su ti svakodnevno da se ne uklapaš nigdje gdje su oni, jer nisi popularna, jer ne pratiš modu, jer ne ljubiš ruke onima koji te gaze. Kosa ti je uvijek mirisala na kišu, obrazi bi se lako zacrvenjeli od srama i nelagode, riječi su ti uvijek bile veće od usana, a duh naizgled slomljen, no nesputan.

Htjeli su oni, djevojčice moja, da ne odskačeš toliko od mase i njihovih kalupa, samo kako bi mogla živjeti njihovu laž, kako bi se oni osjećali bolje. Jer tad ne bi bilo nikoga da upire prstom u njihovu zloću, da im ukaže na osmijehe i dobra djela.

U početku si se trudila i previše, znam. Željela si biti prilagođena, kao i oni. Mrzila si svaki novi dan, izbjegavala i sebe i njih. Oblačila si se u neutralne, nesretne boje, jer si toliko puta željela nestati, biti neprimjetna, sve kako bi izgurala dan s njima. Pustila si da ti se o ruke vješaju oni koji bi te rado vidjeli na dnu, da ti šapuću ružne stvari kako bi obrisali taj sjaj iz tvojih očiju. Često si se pitala zašto toliko sjajiš, zašto nisi jednostavna?

Smetao im je tvoj duh, smetala im je tvoja borbenost, tvoja nježna nesigurnost, ali unatoč svemu odlučnost da ostaneš pri svome i kad te lome. Smetalo im je sve ono što oni nisu mogli u sebi oživjeti, malena moja. Pripisivali su ti kojekakve ružne nadimke, svojatali su te oni pogrešni, loši, koji su htjeli iscrpiti tvoje ideje, prodati ih pod krinkom svoga lika.

Ruke ti nisu pružali, gurali su te u leđa kako bi na koncu padala na koljena, dok su ti se smijali i upirali prstom u tebe oni gori.

Nisi ti trpjela to nasilje, nisi se mirila s tim.

Šibala si ih riječima i djelima jednako kao oni tebe, jer oduvijek si znala ispod nazigled tanke kože kuca srce ratnice.

Nisi dala na sebe, koliko god oni mislili da su te povrijedili, nisu uspjeli srušiti tvoju volju, vjeru u sebe i snove. Vjerovala si dok si slušala kako si bezvrijedna, vjerovala si u to da vrijediš dijamanata. Znala si da ćeš pronaći način da im ukažeš na njihovu nemoć i jad, i da odmakneš daleko od njih.

Skinula si plašt plahe djevojčice i svima pokazala srce ratnice!

Želim ti reći, bravo! Uspjela si ono što si povremeno mislila da nećeš moći. Dopustila si im da rade što misle da mogu, da te gađaju ružnim riječima, da ti naizgled narušavaju snove i življenje. S druge strane, znala si da si ti ta koja će se posljednja smijati, ali ne kao oni sa zloćom u očima, smijat ćeš se puna srca, sretna jer si daleko od njih.

Znala sam, djevojčice moja, da te velike stvari čekaju ondje na rubu ponora, otuđenosti, osude. Prešla si sve svoje i njihove mostove, da bi došla ovdje gdje si danas.

A danas si zaista sretna žena. Nisi ostala zatočena u prošlosti, nisi ostala obeshrabrena na dnu, gdje su te oni tako rado gurali.. Nisi ostala prestrašena, jer nitko nije vjerovao u tebe i poticao te na promjenu.

Koračala si ludo i hrabro svaki dan, dokazujuć sebi da možeš i moraš, jer želiš živjeti drukčije. Jer, imaš pravo biti drukčija. Imaš pravo plivati uzvodno i naći svoj put, dok su oni svi plivali nizvodno. Dok su se oni pretvarali da žive, kudeći i rušeći druge, krali su tuđi sjaj, kitili se tuđim perjem želeći postati netko. Istina je, nisu imali dovoljno srca i duše da bi bili netko. Oduvijek su oni bili nitko.

Kad nemaš svoje, tuđe uzimaš

Oni su ponašanjem prema tebi pokazali koliko ne vole sebe. Jer nisu imali svoje i morali su rušiti tuđe snove. Mislili su da imaju moć, mislili su da će sebe uzdignuti u nebesa, ako sruše svaki spomen na tebe. Nisu uspjeli, niti će, djevojčice.

Nemaju oni tvog sjaja, nemaju isto ratničko srce u njedrima. Nisu oni sposobni voljeti i opraštati kao ti, vidjeti svjetlo i u svoj onoj tami koju si prošla. I neka si, neka si bila razlog njihove poruge i podsmijeha. Neka si im bila i ostala trn u oku, djevojčice.

Nisu oni bili dostojni tebe, tebe koja i dalje djetinjim očima gledaš na svijet. I ne, definitivno nisu zaslužni za tvoj sjaj i rast. I da njih bilo nije, ti si oduvijek znala kako biti ti.

Zato ti hvala, djevojčice. Hvala što si vjerovala u sebe i kad je bilo najteže. Hvala što si ostala ono razigrano neopterećeno dijete, koje u svakome danu traži razloge za smijeh. Hvala što si dopustila suzama da utkaju put, što si svoje ožiljke prigrlila raširenih ruku, s ponosom na licu.

Hvala jer si uvijek bila iskrena prema sebi, jer si znala da svoje snove možeš živjeti, i ponajviše, bez obzira na to što su oni govorili, što si znala da ih zaslužuješ živjeti. Hvala ti, što si im oprostila i otisnula se na put samospoznaje, na put ljubavi i snova. Da nisi bila tako jaka, prgava, inatljiva, drukčija tad, ovo sad ne bih bila ja.

Hvala ti, jer si ostala vjerna sebi!

Možda da si dopustila da ti izmijene mišljenje, emocije, ja ne bih ni postojala, da su uspjeli ukrasti sjaj. Hvala ti što si me naučila da se i dalje smijem s ovim mojim vampirskim zubima od uha do uha, da i dalje slušam i upijam samo one najljepše riječi i melodije ovim mojim klempavim Dumbo ušima.

Hvala ti što si tad vjerovala u ono svoje, što si osjećala povezanost s izvorom kao i sad, što nisi dopustila da ti drugi kroje vjeru i put. Hvala ti što si zadržala svoju energiju i emociju, koja te kao Sancho Panza kroz život vjerno prati i svemu dodaje svoje boje.

Djevojčice moja, slutili nisu koliko si zapravo jaka, pustila si ih da misle kako su odnijeli pobjedu. Nisu ni znali, koliko su zapravo tad bili poraženi.

Jer ti ćeš i dalje sjati najvećim sjajem, dajem ti to obećanje, kao što si ti meni nekoć rekla – ”ne boj se, mi smo rođeni za bolje, i ono će doći”. Došlo je, djevojčice moja. Nastavi letjeti slobodna, osluškujući samo vjetar i sebe. Jer ti to možeš i znaš. Ti si ta koja stvara svoju magiju i svjetlost.

Komentari