Sarajevska hronika: Kako ide majstore?

Prije par sam dana, u povratku sa jednog od mojih besposlenih lutanja po gradu, zastao kraj kapije nedovršene kuće u mojoj mahali. U širokom dvorištu obraslom u neurednu travu radila je miješalica, a pred miješalicu svako malo izlazio majstor sa kolicima, zamiješao jednu turu maltera, istresao je u kolica a zatim ih odvlačio unutra. Onda ga ne bi bilo neko vrijeme, taman dok potroši tek napravljenu turu, a ja bih to vrijeme koristio da se prisjećam dana kada smo stari i ja gradili našu porodičnu kuću, pa bila kiša bilo sunce, odolijevali vremenu i nastavljali sve dok ne dovršimo posao.

U trećem izlasku kolicima, u trenutku kada mu je već postalo neugodno što ga potpuni stranac posmatra, dobacio sam mu jedno:

„Kako ide majstore?“

Tromo je podigao umornu ruku koja je čas prije blago povijena visila uz radno odijelo i mahnuo mi kačketom bez da je riječ kazao. Zatim se teško uzdahnuvši opet latio lopate pa napravio turu maltera potpuno uigranim, rutinskim pokretima sa što manje zaludnog trošenja energije, pažljivo je istresao u kolica i odvukao unutra. Ja sam u međuvremenu iskoristio priliku da podignem rezu na kapiji i uđem unutra.

Nisam bio Bog zna kako sređen, ništa na meni nije bilo novo ili skupocjeno, pa sam zasukao rukave i bez mnogo se razmišljanja dohvatio lopate. Miješao sam po receptu kojeg me naučio stari: jedna lopata kreča, tri lopate pijeska, vode po potrebi. Prvom sam turom bio prilično zadovoljan a majstor je, tjeravši kolica na izlazna vrata, napravio jednu od onih „not bad“ faca kada me vidio kako lopatam.

– Fala ti, al’ ne moraš se prljat’. Imam ja ovdje čitav dan posla i opet neću ni pola završit’.

Smrljao sam mu kako mi ne smeta i kako sam poželio za promjenu raditi nešto korisno. Majstor je dodao još samo „bujrum onda“, i skrštenih ruku nadgledao dok iz mješalice istresam malter u kolica. Kažiprstom je pokupio malo smjese, zatim je protrljao među prstima, klimnuo glavom i dok je prelazio preko praga ulaznih vrata, dobacio mi – iduću slobodno malo gušću. Tako je i bilo. Na trećim sam kolicima uhvatio upravo onu mješavinu koju je majstor ciljao, pa smo obojica zadovoljno nastavili s radom.

Majstor je malterisao a ja sam mu, da što više olakšam posao, u potpunosti preuzeo kolica. Zamiješao bih masu, istresao u kolica, zatim ih utjerao u prostoriju koju je malterisao i raspoređivao mješavinu u velike kante od Jupola. Te bih mu kante zatim dodavao gore na fosne koje je postavio na nekih metar visine i sa njih malterisao plafon.

Izgurali smo dobrih dva-tri sata posla i već je bilo skoro jedan popodne.

Majstor mi u posljednjoj turi reče da malo odmorim, pa sam sjeo na klupu blizu zida koji se već osušio i gledao ga kako radi. Radio je kao dobro uvježbana mašina. Svaki pokret mu je bio isti, svako saginjanje do kante jednako sinhronizovano, na svakoj fangli uvijek ista količina malte. Iako sam isti taj posao i ja radio na našoj kući, sa starim, par godina unazad, bilo je jasno da mu nismo ni blizu, ni brzinom ni vještinom u radu.

Završivši posljednju kantu malte, sišao je sa konstrukcije i mahnuo mi glavom da ga pratim vani. Tamo smo izvukli šlauf iz šahta, on se sageo i na ventilu pustio vodu, a ja mu držao šlauf ispod čijeg je mlaza majstor prao ruke. Za njim sam ja oprao svoje, a onda me pozvao unutra da jedemo.

Probao sam odbiti i pokazati mu rukom kako živim stotinjak metara dalje i kako me kući sigurno čeka nešto fino za pojesti ali majstor je insistirao. Ko radi zajedno, zajedno i jede.

To mi je pravilo nešto ranije bilo poznato, po njemu je i moj stari postupao sa svakim čovjekom koji je priskočio da pomogne u našim radovima, pa sam klimnuo glavom u znak zahvalnosti i pridružio mu se unutra.

Na starom drvenom stolu umazanom maltom, krečom i čime sve ne, majstor je prostirao veliku kariranu krpu.

Zatim je iz torbe izvadio jednu termosku kafe, drugu termosku čaja i par plastičnih čaša. Nakon njih, slijedila je velika plastična posuda, tri manje posude, neotpakovan kolut sudžuke, svježa glavica crvenog luka, par jabuka, nož i dvije viljuške.

U velikoj plastičnoj posudi nalazila se barem kila ipo dvije različite pite: bureka i zeljanicae. Iako su se već bile dobrim dijelom ohladile, miris koji mi je potrčao u lice iz te posude tek me podsjetio koliko sam ustvari ogladnio. U jednoj od malih posuda bila je mješavina sira, kajmaka i pavlake, u drugoj su bila dva kuhana jaja a u trećoj nešto miješane salate.

Pravi domaćinski objed.

Majstor je zatim pitao kafu ili čaj, ja mu rekao da sipa šta god sipa i sebi, a on nam nasuo po domaći čaj (odmah je jasno po mirisu da to nije čaj iz granapske kesice) u plastične čaše. Dok je on sve to spremao, ja sam sa onog istog šlaufa nasuo bokal hladne vode i donio za stol, a zatim smo navalili na hranu.

Kada bi me pitali koja je najukusnija hrana na svijetu, ja bih vam uvijek dao isti odgovor: ona koju jedete nakon što ste se dobro umorili. Ništa tako dobro ne prija čovjeku kao ručak nakon dobro odrađenog posla.

Pola sata kasnije, pred nama su za stolom stajale samo prazne plastične posude, nešto tragova sasušene ljuske od crvenog luka, ogrisci jabuka i par „listova“ oguljene folije sa sudžuke. Majstor je iz prednjeg džepa na kombinezonu zatim izvukao kutiju Drine, pa smo zapalili.

Držeći cigaretu u ustima, iz skoro prazne je sportske torbe, iz koje je maloprije izvukao i svu onu hranu, povukao staklenku Fructal soka na razblaživanje. U staklenci je, naravno, bila šljivovica. Iz jednog od zadžepaka je izvukao dva staklena čokalja i nasuo nam po jednu. Kasnije mi je objasnio da čovjek, šta god posla misli da radi, uvijek treba imati spremne rezervne čaše i dovoljno hrane za dvojicu. Nikad se ne zna ko može priskočiti, a red je uvijek sačuvati obraz.

Na drugoj smo se turi rakije već dobro raspričali.

Majstor mi je, na moje iznenađenje, rekao da se ovim poslom bavi tek nešto više od šest mjeseci. Po njegovim sam pokretima i vještini bio uvjeren da to radi barem čitav život ali, objašnjava mi, stari mu je bio majstor moleraja i malterisanja, pa je kao srednjoškolac i student, pomažući njemu, dobro ovladao zanatom za slučaj da mu nekad zatreba.

A tako je, veli, na kraju i bilo. Još dvije rakije kasnije, pričao mi je da ima sina od osam godina, a da mu je supruga u osmom mjesecu trudnoće i da čeka kćerkicu. Bez posla je ostao baš onih dana kada mu je supruga saopštila da čekaju drugo dijete.

Na usnama su se smjenjivale cigareta, rakija i riječi.

Majstor je dalje pričao o tome kako je imao solidan posao ali da je bez njega ostao greškom. Čijom greškom, nije bio siguran. Radio je kao građevinski inženjer u jednoj relativno uspješnoj firmi i bio dio projekta koji je na kraju završio katastrofalno. O detaljima nije htio da priča, ali radilo se o velikim ciframa i važnim ljudima. Majstor je bio siguran da je on svoj posao uradio ispravno ali opet, veli mi nesigurno i bojažljivo, u čovjeka se uvijek uvuče ideja da je možda i on nešto zajeb’o, da je previdio neku sitnicu, da je propustio sve provjeriti, te da je zbog toga i on makar jednako kriv.

Bilo kako bilo, njih trojica iz grupe ljudi koji su odgovarali za ispravnost tog projekta, na kraju su ostali bez posla. Onaj četvrti, reče mi smrknuvši se na ovo “četvrti”, kojem je direktor firme ujedno i kum, ostao je na svom radnom mjestu bez posljednjica.

Majstor naspe još jednu rakiju, ja odbijem jer sam već popio tri.

Veli zatim, da je po gubitku posla morao prihvatiti prvo što mu se ponudi, obzirom da je jedno dijete u školi, supruga nezaposlena, a drugo dijete na putu. I tako je građevinski inženjer sa desetak godina iskustva završio kao fizikalac koji radi na mješalici i malteriše kuće po mahalama.

Nema, kaže mi ponosno, ničeg lošeg u ovom poslu. Ni toliko odgovornosti, ni toliko stresa, a ni para nije loša. Prestao je, kaže, aplicirati na poslove inženjera. Valja ga je reputacija iz te firme prestizala na svakom drugom mjestu, pa je bivao odbijen bez prilike za razgovor, gdje god da je aplicirao. Sada mu ne ostaje ništa drugo no raditi ovo i vidjeti kuda ga život odnese.

A vidiš to, veli mi nasmijan, da mi je neko tad pričao da će mi porodica preživjeti od onog posla što mi ćaća pokazuje, isti onaj ćaća kojeg sam psovao jer me na to tjera, dok se moje kolege provode s curama i lumpuju po gradu, ja bih mu se slatko nasmijao. Eto šta ti je život. Nema beskorisnog znanja i nema sigurnog posla. U svemu valja vazda učiti i u svemu biti spreman na zlo. Nikad ne znaš s kojeg će te ćoška sačekat’ belaj.

Pita me za mene, a ja mu ispričam kako se teglim po birou sa nekakvim silnim inžinjerskim diplomama, da usput pišem nekakve pjesme i priče i tu i tamo rondam kako je sve u državi naopako. Majstor klimne glavom u znak odobravanja za školovanje i sve što sam mu nabrojao, pa me potapše po ramenu i naspe mi još jednu rakiju bez pitanja.

Sjedili smo tu još desetak minuta, a onda me majstor natjerao da ostavim miješalicu i da idem raditi na knjizi.

Sarajevska hronika: Kako ide majstore?

Svako, veli on, ima svoju nafaku, a po mojoj mu se priči čini da je moja u književnosti, ma kakve mi školske spreme i ambicije bile.

Rukujemo se na kapiji, majstor mi se još jednom zahvali na pomoći a ja produžim do svoje kuće i unutra se odmorim, istuširam pa zapalim još jednu. Sa prozora jasno vidim dvorište u kojem majstor miješa malter i istresa ga u kolica.

Sat otkucava skoro tri popodne.

Sad nekad se i njegov osmogodišnji klinac vratio iz škole, pa ga je na vratima porodične kuće dočekala majka sa velikim stomakom i još većim osmijehom. Pod tim krovom, koji stoji na malterom umazanim rukama majstora, ničeg do sreće i lijepih riječi ne stanuje.

Večeras će se, oko šest sati, majstor izuvati pred vratima svog doma, pa će odbiti zagrljaj svog klinca i supruge jer suviše smrdi na prašinu i znoj, skrenut će u toalet i istuširati se. Zatim će u ogledalu gledati svoje umorno lice, kremom premazati debele žuljeve na šakama i ohrabrujući samoga sebe, namjestiti svoj najljepši osmijeh. U dnevnoj će ga sobi čekati njegova porodica.

Komentari