J**em ti život (ali sa šljokicama): Blagdanska I.

Draga moja bilježnice, evo nam blagdana. Svake godine je ovo vrijeme kaosa, samo što smo ove godine plus jedna mala štrca. Da, kod nas Božić krene već dva tjedna prije, a s Božićinm ugođajem i moji živci odu u crvenu zonu. Iako nam svaka dodatna lipa zbilja treba, zabranila sam Blažu da kroz blagdane radi za onu prokletu njemačku porno stranicu. Ne želim slušati „Dolove i brijeg, zabijelio je snijeg…ja ja majne lipšjen.“ Kad smo to riješili više nije bilo mjesta izbjegavanju nabave bora. Dva tjedna ranije…

Jebem ti, mali je opsjednut svjetlećim stvarima, pa tako i vatrom.

Mislim da bi mogao biti i piroman kad odraste, ali tu vatru ćemo preskakati kad dođemo do nje. Svake subote kad palimo svjećicu na adventskom vijencu, mali skače oko stola ko’ šaman. Čak je predložio da bi baš mogli zapaliti i nešto veće. Od tog dana sve šibice i upaljače držimo na dva metra visine. Uglavnom, bilo kako bilo, dva tjedna ranije smo morali nabaviti bor.

Rekoh, hajde neka ga zabavljaju šarene lampice na boru. Bolje to nego da nam spali kuću…ko’ njegov tata, jebem mu sve po spisku zlatno mamino. I tako je Blaž zaključio da će on i mali imati „muško vrijeme“ i skupa otići do nekakvog vražjeg OPG-a gdje si samo mogu odabrati koji bor žele i otpiliti/iskopati ga. Pazi ti to. Ljudi su genijalci! Daju budalama da im plate kako bi si sami iskapali ili pilili drvo. Potez stoljeća.

I otišli neki dan mali i Blaž skupa otpiliti drvo.

Nema ih tri sata. Ne brinem se. Sigurno su otišli još na hamburger. Nema ih četiri sata. Već malo brinem. Zovem Blaža. Ne javlja se ali mi šalje poruku: „Živi. Dolazimo brzo.“ Mislim si ja, čim on meni naglašava da su živi, nešto ne valja. Al’ hajde, činjenica da su zbilja živi je u tom trenu prihvatljiva. Dolaze oni doma pet sati kasnije. Bor zavezan za krov, mali skače kao luđak na dan duple doze lijeka, a Blaž izlazi iz auta i drži ruku iza leđa. Jedan maaaaali dio mene se je ponadao da mi je nabavio iznenađenje.

A onda se onaj drugi dio mene pobunio, ošamario dio koji se nada iznenađenju i samo sam stisnula zube. Naravno, zašto bi kod nas sve prošlo bez posjeta hitnoj? Jebem ti, pa mi bi tamo trebali dobiti nekakvo posebno rezervirano mjesto kao VIP posjetitelji. Uglavnom, dok su pilili bor, Blaž si je uspio zapiliti prst i zaradio je šest šavova. Da, to je bio trenutak kad su naše blagdanske radosti počele.

Drugi smo dan postavili bor, okitili ga. Sreći nigdje kraja.

Mislila sam da će mi barem to dati nekoliko sati mira da odem do trgovine dok mala spava i nabavim sve što mi treba a kolače. Taman sam malecku stavila u krevetić i polako se odšuljala van iz sobe kad čujem prasak. Samo sam opustila ramena i opsovala. Ulazim u dnevni, mali vrišti kao manijak, mačketina visi sa zastora nakostriješena kao da ju je struja stresla, bor razvaljen preko poda,a pola kuglica ili zdrobljeno ili se otkotrljalo na sve strane. Blaž spava kao zaklan na trosjedu ni dva metra dalje.

Ne jebe tog čovjeka dječji plač, ni buka ali ni pet posto. Ali ga zato jebe moje urlikanje. Deset minuta kasnije bor je bio postavljen na mjesto i onda sam ugledala najljepši poklon koji me mogao dočekati. Ja nemam pojma što da više radim s malim.

Ali ono, zbilja nemam blage veze.

Kad su postavili bor, ispod njega me dočekalo, a što drugo- govance.

Da, moj se mali nekako zavukao ispod bora i odlučio tamo olakšati dupe. Ništa, ubacim maloga u kadu, operem ga, očistim govno ispod bora iako sam opasno razmišljala da samo nataknem mašnu i to im poklonim umjesto igračaka i pospremim kuglice. Mačku sam zatvorila u špajzu pa makar mi se usrala i u brašno. Mozak mi u tom trenu već opako prelazi u crvenu zonu.

Presvlačim se, u kući je muk. Uzimam novčanik i ključeve od auta, pogledam van i vidim bijela govna kako padaju, te se spremam otići u trgovinu. Taman kad sam primila za kvaku ulaznih vrata, kad se oglasilo zvono. Otvaram vrata i psujem umjesto pozdrava i za uzvrat dobivam:

„Bok, seka!“ i ogroman smiješak.

Da, taman su nam oni trebali…

 

Nastavlja se.

Komentari