Strašna priča, O hrabrosti (ili nedostatku iste)

Nisam baš najhrabrija osoba. Zapravo, ako ćemo iskreno, popriličan je broj toga čega se bojim. Ali često idem kroz te svoje strahove. Suočavam se s njima pa kud puklo da puklo.

Uz to sam i poprilično tvrdoglava osoba.

Osobnost je to koju sam naslijedila s majčine strane, osobnost po kojoj smo mi jarčevi poznati. Kad si nešto zacrtam, ostvarit ću to na ovaj ili onaj način. I premda to neću baš na glas priznati, radoholičar sam. Ne znam se snalaziti u situacijama kad nemam što za raditi, kad bi se trebala opustiti i uživati. Najbolje funkcioniram kad imam sto i jednu obavezu i ne znam kud bi prije sa sobom. Stoga često sama sebi nabijem hrpu obaveza za vrat bez obzira koliko cijelo moje biće žudi za pauzom i odmorom. Jer mirovati ne znam.

Zašto vam pričam sve ovo?

E pa dala sam otkaz neki dan. U doba kad se svaka “normalna” osoba drži sigurnog posla kao pijan plota, ja sam taj isti siguran posao napustila. Zbog nekog drugog posla koji niti je siguran, niti sam ga ikad u životu radila.

Posao koji trenutno još uvijek radim, je prvi posao gdje mi plaća sjeda na vrijeme – ne moram se pitati iz mjeseca u mjesec kad će stići i hoće li uopće stići. Pokriveno mi je zdravstveno i mirovinsko, imam godišnji, ugovor za stalno i sve one stvari što ovdje kod nas nisu baš uobičajene i nad kojima strepiš.

Što mi bi ludoj onda da dam otkaz? Pa vidite, ja sam veliki sanjar. I ne volim kolotečinu. Ne volim da su mi dani isti i predvidivi. Ne volim kad se ubija moja kreativnost. A pogotovo ne da ne volim, nego ne podnosim rad s ljudima koji me gledaju s visoka.

I premda sam ovdje stekla neku sigurnost i pronašla toplo obiteljsko okružje, došlo je vrijeme da se istrgnem iz te sigurnosti i samu sebe bacim u nepoznato. I strah me tog nepoznatog. Užasno me strah. Jer što ako se ne snađem, što ako ne zadovoljim? Što ako neću biti kreativna i snalažljiva onoliko koliko će se od mene zahtijevati? Imam sto pitanja i niti jedan odgovor. Ali pokušavam potisnuti ta pitanja i kažem sama sebi da nije prvi put da se suočavam s nečim nepoznatim i novim, i nije prvi put da sam nesigurna u samu sebe.

Ali svaki put do sad sam uspjela u onome što sam si zacrtala, pa ću uspjeti i sad.

Jer premda to sama sebi često ne priznajem, snalažljiva sam. Bacite me bilo gdje na kugli zemaljskoj i ja ću se snaći. Bit ću preplašena i nesigurna, i možda ću plakati, ljutiti se i htjeti se sklupčati u nekoj rupi i tamo i ostati, ali gurat ću dalje. Neću stajati. Sve dok ne postignem što sam si zacrtala.

Jer dvije stvari me guraju kroz život- potreba za preživljavanjem i želja da samoj sebi dokažem da mogu bolje.

I premda će mi nedostajati poznata lica koja nazivam familijom, i taj osjećaj pripadanja i sigurnosti, nedostajat će mi interne šale, smijeh, zagrljaji i zezancija, idem dalje jer želim nešto bolje. I drugačije. I kreativno. I puno izazova. Želim učiti, rasti i napredovati. I zato ne pristajem na kolotečinu sigurnosti radi. Jer takva sigurnost ne donosi sreću i ispunjenost.

Nisam hrabra osoba. Niti malo. Bojim se puno toga u životu. Ali nekad imam muda za suočiti se sa svojim strahovima. Pa kud puklo da puklo.

Komentari