Gospodin i Gospođa Savršeni

Bez brige, ne planiram pisati o aktuelnom tv šou. Znate, onom kojeg nitko ne gleda a svi sve znaju o njemu. Tamo gdje egoistični nesposobnjaković željan pažnje kupuje trofejnu ženicu i gdje se sponzoruše željne pet minuta slave prodaju za skupe cipele i nakit. Već sam i previše vremena utrošila na to samo pišući ovaj uvod.

No pisat ću o nečemu možda čak i vezanom uz to.

Pisat ću o tome kako nas odgajaju da vjerujemo u jednu jedinu pravu ljubav, princa na bijelom konju, princezu sa staklenim cipelicama, sreću dok nas smrt ne rastavi. Uče nas kako trebamo naći tu jednu jedinu srodnu dušu i uložiti sebe cijelu (ili cijelog) u to, raditi na toj vezi, truditi se, oblikovati si život da bude savršen. No ono što nas nažalost nitko ne uči jest realnost. I nitko nas ne uči voljeti.

Znate li što je zapravo ljubav? Što znači voljeti nekoga?

Ljubav nisu leptirići u stomaku, niti ona toplina oko srca koju osjetimo sa dragom osobom. Ljubav nije briga za tu osobu kad je nema. Ljubav nije osnivanje obitelji. Ljubav nisu čak ni zajednički interesi.

Ljubav je međusobno poznavanje. Ali ne poznavanje u smislu: on je lav u horoskopu, najdraža boja mu je smeđa, najdraže jelo sarma, hrče i potajno gleda romantične komedije.

Poznavanje u smislu prepoznavanja. Prepoznavanje nutarnjeg svijeta osobe. Otkrivanje svake njegove/njezine skrivene misli, želje i potrebe. I, posebno bitno, prihvaćanje toga. Nažalost, rijetke su osobe koje zaista poznajemo, i koje zaista poznaju nas. A još je rjeđi slučaj da su takve dvije osobe u funkcionalnom partnerstvu. Znate li zbog čega? Jer smo egoistična, sebična, osvetoljubiva đubrad. Tražimo partnera koji će se uklopiti u NAŠU sliku savršene veze. Idiličan život je onakav kakvim ga MI zamišljamo. U SVOJOJ glavi imamo sliku tog savršenog života kojem težimo. A što je sa drugom stranom te medalje? Gdje je partnerstvo? Komunikacija?

Danas se u veze stupa olako, isto tako ih se i prekida. Najmanji problem i nestajemo. Jer tko je on/ona da se ja mijenjam, prilagođavam? Ja znam što hoću i ne odstupam! I baš me briga što netko drugi misli drugačije.

A ljubav je prihvaćanje.

Osoba s kojom stupamo u partnerstvo nije tabula rasa, pa da mi sad tu pišemo svoje želje i prohtjeve. Ona je sklop svih svojih dosadašnjih iskustava, životnih okolnosti, želja, razmišljanja. I kao takva nije nužno uklopiva u naše želje i prohtjeve. Naravno, prilagodit ćemo se mi, ali samo ako to ne odstupa previše od onog što smo si zacrtali. S jedne strane je ok imati predodžbu o tome što želimo. S druge strane pak… Teško prihvaćamo promjene.

A sve oko nas se iz sekunde u sekundu mijenja. Ljubav je promjena. Svijet je jedna konstantna promjena.

Zašto smo toliko umišljeni pa mislimo kako smo mi konstanta? Zašto bi uopće bilo dobro biti konstanta? Rast je ključan za osobni razvoj. Ljubav prema drugima je veliki dio toga rasta. Nećemo pričati o bezuvjetnoj ljubavi, jer je velikoj većini to još uvijek u domeni znanstvene fantastike. Ljubav koju mi dajemo i primamo je uvjetovana. Volim te/voliš me ako…

I zašto mislimo da je ljubav samo jedna?

Zašto ljubav ne može rasti, jenjavati, doći, ali i otići? I ako je sada prema nekome nema, ne znači da je nije nikada bilo, ili da nije tada u tom trenutku bila prava. To jednostavno znači da je ta osoba odigrala ulogu u našim životima i da smo oboje spremni za dalje, za nova iskustva i nove drugačije ljubavi. Ljubav se transformirala, ali zašto ne bi i dalje bila prisutna na neki drugi način, u nekom drugom obliku?

I kako uopće nekome obećati vječnu ljubav, kad, ako ćemo biti iskreni, ne možemo obećati ni neke puno manje stvari. Ne jer ne želimo. Ne jer smo prevrtljivi. Nego jer se mijenjamo. Svakoga trenutka svakoga dana. Rastemo, razvijamo se. Nekada je to paralelno i jednakom brzinom kao i partner s kojim smo u vezi. A nekada jednostavno – nije. I to je u redu. Ali je to isto tako test na kojem najčešće padamo. Umjesto prihvaćanja, razumijevanja i pokazivanja te tobožnje ljubavi, mi zamjeramo.

Optužujemo.

Tvrdimo kako su nas od prvoga dana lagali. A slijepi smo i egoistično zaokupljeni sobom. Partner je iznevjerio nas, nije zadovoljio naše potrebe, ne misli na nas… Dok je on zapravo, jednako kao i mi, zaokupljen sobom. I ne, ne misli na nas. Misli na sebe i svoju dobrobit.

I kada bismo svi stali na trenutak, pogledali oko sebe i dopustili si da ostavimo strahove i predrasude po strani, shvatili bismo da je za sreću i savršenstvo potrebno tek nekoliko sitnica. Razumijevanje. Prihvaćanje. I malo znanstvene fantastike u obliku bezuvjetne ljubavi.

Komentari