Pričajmo

Pričaju o onima što postoje,
o ljudima koji plave more ili posramljuju sunce,
pričaju o onima koji krvare sreću po asfaltu,
koji ne izlaze čađavi iz dimnjaka,
naprotiv
crijevo života ne da im tugu,
a da im i da suze
oni otvaraju kišobran boje smijeha, ravno tebi, nedoraslome u lice,
a ti, ti bolje šuti, dječače,
ionako ne znaš ništa o životu

Pričaju o muškarcima koji pokreću atlas,
zaljuljaju ti istok, da pleše ti na ramenu,
dislocira ti misli
i vrati te baš u ono isto rebro iz kojega si ispala,
djevojko nemirna,
zato bolje uskoči u mašinu i ne podiži glas,
nitko te ništa nije ni pitao

Pričaju o ženama koje te tjeraju da klečiš,
da se moliš,
da onda proklinješ toga istoga Boga,
da se grčiš i mrziš, a usne, zalijepljene slinom,
ne daju ni slova
…o najslađe li prevare,
prevare imena žena

Razumiješ, priča se tako,
priča se stalno,
ovako i onako,
ljudi o ljudima, životu, tugama,
ispaljuju signalne zvijezde u trbuh ljudima s novinama

A negdje, u toj idili-ili crnoj kronici zapravo,
negdje u limbu posebnih,
nevjerojatno talentiranih
pa tako neiskreno bolesnih ljudi,
u toj masi misli, medenome zraku,
zraku visokih i niskih,
odzumiram objektiv
i
vidim bliješteći neonski znak supermarketa…
otići ću unutra da si kupim
novu kožu
jer o ovoj baš nitko nikada ne bi
pričao.

Komentari