"Sarajevski Marlboro" by Miljenko Jergović

Postoje te neke knjige kojima se uvijek vraćam, koje mogu iznova i iznova čitati svakih nekoliko godina. I nikad nije isto. Jedna od njih je književni klasik naših prostora, Sarajevski Marlboro, pisca Miljenka Jergovića.

Sarajevski Marlboro sastoji se od proznih tekstova vezanih za ratno razdoblje, uz neizostavnu marku cigareta sa sarajevskim štihom koja je bila nešto poput simbola tadašnjeg društva.

Priče poput Kaktusa gdje pisac metaforično prikazuje jedan ljubavni odnos kroz brigu o kaktusima („…Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premještati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije naročito važno kakvo je to mjesto i je li najljepše, važno je da je njihovo.“ ), Bosanskog lonca gdje je rat razdvojio dvoje mladih ili pak Vrtlara gdje u trenucima očaja i ratnih događaja ne preostaje ništa drugo nego posvetiti se znatiželji svakog sutrašnjeg dana, uz željno iščekivanje rasta novog povrća („…Listam knjige, čitam i čekam da niknu mrkva, repica i zelena salata. Čovjek živi iz znatiželje. To je najbolje i najpoštenije.“).

29 priča o običnim ljudima koji se nose sa svakodnevicom ratnog vihora, 29 priča od kojih svaka nosi određenu simboliku i metaforu, tjerajući čitatelja na razmišljanje i poistovjećivanje s glavnim i sporednim akterima.

Neke od njih završavaju nedorečeno, toliko da se zapitaš što je pisac htio reći i gdje je skončao protagonist, je li preživio rat, je li mogao zapaliti još pokoju cigaretu ili je pak njegovo beživotno tijelo samo još jedan broj u statistici ljudskih žrtava koje je rat ostavio za sobom.

Zbirka ovih proznih tekstova završava pričom Biblioteka koja govori o svačijoj kućnoj biblioteci, o knjigama koje čuvamo a da ih često nikad ne pročitamo, o knjigama koje simboliziraju naše emocije i „prtljagu“ prošlosti koju nastojimo povesti sa sobom kamo god pošli.

Biblioteka je na neki način uspomena na sarajevsku sveučilišnu knjižnicu, Vijećnicu, koja je izgorjela 25. kolovoza 1992. godine i u kojoj je spaljeno mnoštvo knjiga. Zato pisac ovu zbirku završava citatom „Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.“

Ovo je zbirka koja vas mislima šeta kroz ulice Sarajeva, vodi vas do Baščaršije, nosnicama širi miris vrele, crne kave i Marlbora, upoznaje vas sa studentima koji su pohrlili u Sarajevo zbog vizije o „bijelom svijetu“, zabavlja vas u kavanama uz zvukove jazza i maštanja sarajevskih mangupa o nekom boljem, daljem i sretnijem svijetu bez granata, tranzistora i mračnih podruma.

Komentari