Post festum

Pa, sretan vam Božić! Još sretniji onima kojima praznično raspoloženje neće pokvariti odlazak na posao. Najgore je kad radni dan tako surovo prekine blagdansko veselje. Naročito nama Hrvatima koji imamo više praznika nego običnih dana. I velemajstori smo u „spajanju“ dana. Nema veze što je praznik u ponedjeljak, spojit ću do petka. I onda je vikend.

Nego, nadam se da ste se lijepo proveli, podijelili čaroliju Božića sa obiteljima i ispratili kući dio rodbine koju s razlogom viđate jednom godišnje.

Za hranu vas neću niti pitati.

Ako je suditi po praznim policama trgovina, danas bi svi trebali osvanuti barem pet kila deblji. Mislim, koji dan prije Božića, gospodin ispred mene na blagajni kupio je francuske salate, odojaka, purica i mlinaca za narednih pet Božića.

A kad se dobro najedemo i napijemo, tada kreće invazija na poklone. Ispod bora se sjaje paketići i vrećice, a ti u ushitu tražiš onaj na kojemu piše tvoje ime. Ne znam kako je kod vas, ali mene s vremenom čine sretnijom sitnice. One stvari koje nisam voljela kao dijete, ali danas im se iskreno radujem.

Tople „mucaste“ papuče, šal, kapa.

Prije bih na takav dar objesila nos do poda, jer kako ću u školi reći da sam dobila papuče, kad su druge djevojčice dobile Barbie sa dvadeset  šest različitih haljina ili s konjem, avionom i biciklom. Korisni pokloni tada su bili krajnje nepoželjni i sramotni. Darovali su ih si mame, tate i ostali „stari“ ljudi.

Danas sam ushićena kad pod borom pronađem knjigu ili pribor za pisanje. Rokovnici, planeri, zanimljivi bookmark – to je ono što će me iskreno veseliti. (Dobro, i parfem i čokolada, to su „nekorisne“ stvari koje su mi apsolutni fetiš, ne mogu si pomoći).

Ali, najviše će me radovati kada je nešto od srca. Poput zagrljaja, lijepe poruke, neočekivanog posjeta drage osobe. To su posebni darovi.

Danas nas bombardiraju idejama o savršenim poklonima. Luksuzno umotanima, bezobrazno skupima. Onima koji imaju cijenu, ali nemaju vrijednost.

Raznim savjetima i naslovima sugerira nam se kako treba izgledati idealni poklon.

Što darovati mami, tati, djedu, baki, djetetu, kolegi s posla. Na televiziji sve bliješti, svi ushićeno trgaju divovske mašne i prevrću po rukama „mobitele, tablete i smartwatche“, kako kaže jedna od reklama.

Dive se skupocjenim satovima, luksuznim torbama. Jer, to je valjda čarolija Božića. Taj konzumerizam koji proždire sve pred sobom i čini da, darujući nešto samo zato što je skupo, zapravo darujemo prazninu. Unutar sjajnih papira zapravo se krije jedno veliko ništa.

Zašto? Zar je sramotno darovati sitnicu koja je od srca? Zar je normalno danima prije Božića biti u apsolutnoj tjeskobi, jer financijski ne možemo pokriti darove za užu i širu rodbinu?

Zaduživati se preko svake mjere da bismo ispunili formu.  I niti na trenutak ne pomisliti da poklon nikada nije činila njegova vrijednost. Čini ga osoba koja ga daje, ona mu svojom iskrenom namjerom stavlja cijenu koju nitko ne može platiti.

Nedavno sam bila u posjeti jednoj dobrostojećoj obitelji. Prekrasna kuća, luksuzni božićni ukrasi, kao iz bajke. Sve je savršeno, na svome mjestu. Ali nema topline doma.

Nema iglica koje uporno otpadaju s bora jer si ga stavio preblizu radijatoru, nema starih kuglica koje si objesio na onu stranu bora koja je okrenuta prema zidu, nema kolača na ormaru u spavaćoj sobi gdje ih je mama pokušala sakriti od ostalih ukućana da izdrže do Božića.

Sve je savršeno.

Stol je besprijekorno postavljen, nižu se slijedovi jela čije nazive ne znam izgovoriti, no čini se kako glad nikada ne prestaje. Uvijek se želi još – još skuplje, još veće, još blještavije.

Srećom, ima nade. Evo, prošle godine moja je prijateljica dečku za Božić kupila košulju i sad, da poklon ne bude predosadan, odlučila je dodati neku fora sitnicu. I kupi mu bokserice, jedne od onih sa šaljivim natpisima, slikama i slično. Ona se, na njegovu nesreću, odlučila za one sa motivom slona. Točnije surle.

Fine sive sjajne bokserice, a naprijed dva velika uha, dva okca i jedna surla na strateškom mjestu. Nakon prvotnog šoka, uspjela ga je nagovoriti da ih isproba, ali su mu, uza sve, bile i premale, pa mu se, prema njezinim riječima, „sve izdeformiralo, a s tom surlom je izgledalo kao da nosi kateter“. Na kraju su oboje umirali od smijeha, a slonovske gaće su ušle u legendu (i na dno ormara).

Kako god bilo, za sreću je uvijek potrebno malo. Malo truda, malo volje i malo više ljubavi.

A što ste vi dobili za Božić?

Komentari