A da za promjenu počnemo živjeti u sadašnjosti?

Ne vjerujem u novogodišnje odluke jer smatram da su jedne od onih koje se najrjeđe provedu u stvarnost, a i ako dosad nisi pohvatao neke stvari, neće ti ni 01.01. kliknut’.  Kako god, jednu promjenu bismo vjerojatno svi trebali uvesti u svoj život, bilo za Novu bilo za kad god ćemo biti spremni; trebali bismo početi živjeti u sadašnjosti.

Prošlost… Koliko samo ljudi susrećem, a da se bori i koprca sa svojom prošlošću.

Borim se i sama ponekad, ali čemu? U teoriji svi znamo da prošlost treba ostavit’ tamo gdje joj je i mjesto – u prošlosti, ali zašto je to toliko teško u praksi? Zašto je svatko od nas svojevrstan mazohist? Jesu li krive naša mame i bake koje nam uporno govore da u njihovo vrijeme to nije bilo tako te nam uporno nabijaju krivnju za sve što činimo?

„U moje vrijeme se nismo tako oblačili, u moje vrijeme smo više bili vani na zraku, u moje vrijeme smo više pješačili, u moje vrijeme nismo izlazili na takva mjesta, u moje vrijeme ono, u moje vrijeme ono.“ Iskreno, nemate pojma koliko mrzim tu „U moje vrijeme“ rečenicu. Sve je to super, poštujem svačiju kulturu i poštujem kako je nekad bilo, ali to NIJE MOJE VRIJEME.

Ja živim u 2018., uskoro u 2019., a mogli biste i vi početi te prihvatiti kulturu „nas mladih“.

Svako doba ima svoje čari i izazove, ali izazovi se ne rješavaju tako da razmišljamo kako je „bolje“ nekad bilo. A sad, jesu li nam zaista stariji usadili sindrom koprcanja u prošlosti ili smo jednostavni rođeni s tim, ne znam, ali znam da je problem velik i abnormalno proširen. U svakodnevnim situacijama.

Prošlost nas progoni gdje god da krenemo, kao da je svaka druga situaciju okidač za traumu iz prošlosti koja nas koči da budemo svoji.

Bojiš se reći što misliš jer se sjetiš da su te jednom davno zbog toga prokleli, bojiš se biti dobar jer je jednom davno netko iskoristio tvoju dobrotu, bojiš se vjerovati prijatelju jer te jednom davnom neko govno od čovjeka pod krinkom prijatelja iznevjerilo, bojiš se osjećaja jer te jednom davno opet neko govno od čovjeka razuvjerilo da ljubav i sretni završetci uopće postoje.

Izbjegavaš mjesta i ljude koji ti nisu ništa krivi, ali opet, podsjećaju te na određena govna od čovjeka, a taj strah te zaokupira od glave do pete. I što na kraju imaš od života? Samo strah i žaljenje.

Sad se samo zapitajte – je li vrijedno? Je li vrijedno da nešto što ne možemo mijenjati utječe na našu svakodnevicu, pa čak i na našu budućnost? To je gotova, svršena radnja; što je bilo, bilo je.

Izvuci lekciju koju trebaš, prihvati što se dogodilo i nastavi sa životom jer povijest se nikad ne ponavlja sama, mi je ponavljamo tako što uporno odbijamo živjeti danas, u sadašnjosti.

A što ako vam kažem da za razliku od prošlosti, na budućnost možemo utjecati i to radnjama u sadašnjosti? Ali, uvijek postoji ali, ako nam je sadašnjost zaokupirana prošlošću, kakva li nas samo grozna budućnost čeka? Jeste li ikad pomislili na to?

Budućnost… Oko budućnosti također volimo dramatizirati.

Ako se ne živciramo zbog prošlosti, živciramo se radi situacija koje se nisu još ni dogodile, iako negdje duboko u sebi znamo da to može samo odmoći. Iako negdje duboko u sebi znamo da zaista privlačimo ono što mislimo.

Ali opet, kažu da je najdalji put onaj od glave do srca; treba nam neko vrijeme da počnemo osjećati i živjeti ono što u teoriji znamo da je ispravno, a najteže je napraviti prve korake ka tome.

Pa ajmo u 2019. napraviti prve korake, dovoljno smo učili i odrastali u 2018., sad je vrijeme da je ostavimo iza sebe pametniji i bolji.

Ajmo za promjenu živjeti u sadašnjosti, ajmo sami sebe koji put ošamarit’ kad se uhvatimo da žalimo za prošlošću ili se živciramo oko budućnosti. Ajmo prestati osuđivati svakog novog čovjeka ili situaciju na temelju trauma iz prošlosti.

Ajmo biti svoji i živjeti dan po dan, jer samo danas možemo sutrašnji svijet učiniti boljim mjestom. Ne jučer, ne sutra – samo danas.

Komentari