Svakidašnja jadikovka

Jeste li kao i ja umorni od ljudi? Od onih ljudi koji u svemu vide samo ono negativno, koji imaju svakodnevnu potrebu isticati tuđe mane, ne vidjevši svoje? Oni kojima iz usta ne izlaze lijepe riječi, nego samo pokuda i konstantno kukanje?

Dođe vam često da im začepite usta, i snažno rukom odgurnete, kao i meni, znam. Pokušavate biti pristojni i ljubazni, tu pri ruci za takve jedinke, ali shvaćate da vas svakodnevno sve više iscrpljuju i uništavaju vam vibraciju.

Morate se naučiti odmaknuti od takvih, što prije.

Ukoliko te osobe ne shvaćaju da su one jedine koje si mogu pomoći, da vi ne možete u njihovo ime odraditi tu lekciju i puni krug, neće im nitko moći pristupiti na pravi način ni utjecati na njih.

Zašto? Zato što su oni odlučili živjeti takav život. I točka. Da su željeli nešto drugo i da teže nečemu boljemu, vjerujte mi, oni bi si to i napravili. Ovako, previše su uljuljkani u sigurnost koju im pružaju njihove zablude i suosjećajnost drugih ljudi, vole izigravati žrtve jer tad se oni ne moraju brinuti za sebe kad su u kompletnom fokusu drugih ljudi.

Iscrpljujuće za vas, za njih idealno.

Jer, piti će mladost i energiju s vaših izvora, istovremeno uživati ne radeći ništa i puštati da život leti dok drugi lome ruke i noge oko njih, da bi ih uzdignuli s dna.

Nemojte si to raditi, ako se imalo volite. Ako se poštujete i znate tko ste, znat ćete kako s takvima stvari stoje.

Što god vi napravili za njih, njima nikad neće biti dovoljno dobro i nesebično, dok će oni zračiti kompletnu sebičnost i zloću.

Niste krivi radi njihovog neraspoloženja, nesreće ili nedostatka obilja.

Niste krivi za njihove nedostatke i loše lekcije koje su morali proći. Kao što niste ni odgovorni za to kako će oni dalje.

Nije da imaju pet godina, nije da ne znaju govoriti ili hodati bez vas. Previše oni očekuju, a premalo daju. Uživaju u tome da ih drugi gledaju kao na osobe s emotivnim hendikepom, kao na one koji su nemoćni i labilni.

Vjerujte, da im život zaista ovisi o niti, gurnuli bi vas niz stepenice i borili se da sebe spase.

To je ono što je mene život naučio kroz godine. Ne kažem da ne trebate pomagati drugima, baš naprotiv. Pomagati onima koji zaista cijene i trebaju vaše vrijeme, ruke ili pomoć, rame za plakanje – uvijek.

Onima koji su zaista izgubljeni i trude se vratiti na svoj put, trude se gledati bolje na svijet i oporaviti se. Ali, pomagati onima koji ne cijene ni sebe, ni vas, ni život, da biste vi kompletno zapostavili svoj život i živjeli njihov – to ne možete i ne trebate.

Koliko god empatija i poriv za pomoći bio veći od vas, nećete postići to da ih promijenite. Jer, poneki ljudi biraju ostati takvi. Imaju iste ili slične mogućnosti kao i vi, ali biraju ići linijom manjeg otpora. Gdje bismo svi stigli kad bismo samo kukali i sjedili na kauču? Kad ne bismo pokušali napraviti nešto za sebe i za druge?

Svatko od nas nosi svoje probleme i svoj križ. I lijepo je isti podijeliti s onima kojima je to potrebno.

Ali, oni koji imaju zaista dosta toga za početak, i ne žele to vidjeti, ili iz ne znam kojeg razloga isto odbacuju, oprostite mi, ali to su sebični idioti.  Imamo izbor odreagirati na svaku situaciju koja nam se u životu desi, i upravo o našoj reakciji ovisi daljnji ishod.

Hoćemo li okrenuti mlin na svoju stranu ili kopnuti dalje, na nama je. Ako krenemo samo kukati i ništa ne poduzimati, kako možemo očekivati da će se nešto promijeniti na bolje?

Umjesto kukanja i svakidašnjih jadikovki, stanite na tren.

Udahnite, vrisnite, ošamarite se, što god vam pomaže. Počnite prakticirati zahvalnost. Počnite si govoriti JA TO MOGU, umjesto JA TO NE MOGU. Prihvatite odgovornost za svoj život, jer nije na drugima da vam govore što trebate, i da vas vode za ručicu kao da ste nedoraslo dijete.

Želite li živjeti, ili želite ostati tužni, isfrustrirani klaunovi? Mislim da imamo sličan cilj, tražimo obilje, mir i sreću. Prestanimo se onda priklanjati izlikama i poduzmimo nešto za sebe.

Komentari