Povratak

Kako to obično biva, s novom godinom stižu i novi planovi i odluke.

Razmišljamo o svom životu, što općenito, što tijekom prošle godine. Iskreno, ne znam što bih za tu godinu rekla. Dogodilo se mnogo stvari. Upoznala sam divne ljude, stekla nove prijatelje, za neke od kojih mogu sa sigurnošću tvrditi da su tu za cijeli život. Od nekih ljudi sam se udaljila, ne znam zašto, valjda je to dio života.

Otvorile su se neke nove poslovne ideje i opcije, i nekako sam se uspjela okružiti ljudima koji me podržavaju i potiču da radim ono što najviše volim – a to je ovo što upravo činim. Pisanje. Ne znam zašto, dugo sam tu svoju ljubav skrivala.

Nikada nisam mislila da su ti moji zapisi vrijedni čitanja i dijeljenja sa svijetom. No eto, evo me ovdje, pišem i dijelim s vama. Svoje riječi i komadiće sebe kroz njih. I da vam budem potpuno iskrena, nije mi to uvijek lako. Kao sada, kada trebam spomenuti još neke stvari koje su obilježile prošlu godinu.

Prije četiri mjeseca izgubila sam mamu.

U periodu od tri tjedna sam gledala kako jedna vitalna, barem naizgled zdrava osoba jednostavno nestaje. Bespomoćnost je strašna. Šutiš, strpljivo čekaš da krene na bolje, pa pokušaš motivirati na sve moguće načine, pa se ljutiš, naređuješ da se ima smjesta pokrenuti i dići na noge, zamjeraš, opet motiviraš, i na kraju samo šutiš i tu i tamo pokoji puta šapneš da je sve u redu. I odbijaš priznati sebi da nije.

Sve dok ne stigne taj famozni poziv. Za koji shvatiš da si zapravo i očekivala.

One prve dane sam odradila “kao velika”. Bez puno drame, bez suza, svima govori kako sam ja dobro, čak tješila neke. Uvjeravala sebe kako sam dobro, kako nemam vremena za plakanja i takve stvari. I dani su prolazili. Znate kako je, životna kolotečina vas ponese, pogotovo kad imate djecu. Oni zahtijevaju svoje i ne zanima ih previše jeste li gladni, siti, umorni, naspavani, raspoloženi ili ne.

Dani su se pretakali u tjedne, tjedni u mjesece. Tu i tamo sam imala male krize, to bih otplakala većinom u tajnosti, i brzo se vraćala na svoj uobičajeni osmijeh i sarkazam.

I onda sam u novogodišnjoj noći usnula san.

Sanjala sam da se mama vraća. Ne znam otkuda, znate kako je to sa snovima. Tamo je logično a kad se probudite, pitate se koji klinac je to bilo?? Tako sam i ja sanjala da ona dolazi, i da ju svi s nestrpljenjem očekujemo jer ju nismo dugo vidjeli. A nje nema.

Zapravo, ide ona, to je jedna od onih stvari koje u snu jednostavno znate. Samo ju ljudi zaustavljaju i nikako da stigne do mene. I ljuta sam, jako. Nekome u tom snu govorim :”evo, uvijek su svi važniji od mene!”

I budim se. I, je l’, otkrijem toplu vodu. Svi su važniji od mene. Sve ima prioritet, a ja kad i ako dođem na red. Zapravo sam i ljuta jer se već neko vrijeme svi oko mene tako ponašaju. Iako nekad tu ljutnju istresam na njih, nisam na njih ljuta, jer ja sam im ja dozvolila da se tako ponašaju. A zašto, to ni sama ne znam. Samo znam da tako više ne mogu, jer me to guši, ali baš guši, svakim danom sve više. I nesretna sam.

Znate onu izreku kojoj smo se svi barem jednom nasmijali : “dođi k sebi dok još imaš kome”?

E, tako sam ja, neki će reći konačno, shvatila da se trebam vratiti sebi. Trebam sebe nazad i trebam ja biti na prvom mjestu, bez osjećaja grižnje savjesti i bez lažnih opravdanja. I trebam shvatiti da me nitko zbog toga neće voljeti manje.

I tako, Nataša, nesigurno dijete koje se skriva iza tisuću i jedne maske, vraćam ti se ove godine.

Ne znam hoću li do tebe stići u ovih narednih 365 dana, ali obećavam da ću pokušati prijeći što veći dio tog puta koji nas razdvaja.

Izdrži još malo. Volim te.

Komentari